filozofija, R. Frangeš-Mihanović
filozofija, Rafael Atenska škola
filozofija (grč.), izvorno, ljubav prema mudrosti; opća i sustavna misaona aktivnost koja teži objašnjenju temeljnih principa opstojnosti svijeta te čovjekova smisla i djelovanja. Premda gotovo svaka f. na svoj način određuje vlastito poimanje, njeno je najopćenitije određenje nazor na svijet i život izveden sustavnim istraživanjem u kojem se izlažu temeljni principi zbilje i ljudske spoznaje. U tom smislu f. je najopćenitija znanost, prva znanost, znanost o znanosti. Razvitkom f. dolazi i do sve jačeg podvajanja između filozofije i znanosti, osobito prirodnih, pa f. biva usmjerena istraživanjima onih principa koji stoje iza iskustva empirijske znanosti, istraživanju “istine”, spoznaje same, čovjekova djelovanja u društvu i svijetu.
Premda se razna filozofska gledišta mogu naći u religioznim spisima ili književnim oblicima starih civilizacija, prva izrazito filozofska razmatranja iznose grč. kozmolozi Tales, Anaksimen i Anaksimandar zastupajući počela svijeta (voda, vatra, zrak, apeiron) te Pitagora (naučavanje o duši) i Heraklit (prvom dijalektičkom teorijom svijeta). Sa sofistima, osobito Sokratom, te Platonom, f. je pretežno definirana u svom cijelom antropološkom obzoru, a naučavanjem o idejama ova struja ostaje do danas jedna od dominantnih. S Aristotelom je razvijen drugi tijek f. kao istraživanja znanja, prirode i čovjeka, a njegova Metafizika postaje prva sustavno izložena teorija biti pojava (prva filozofija). Platonizam i aristotelizam postaju polarizatorske osnove filozofskog mišljenja kroz epohe, a njihove skolastičke i renesansne verzije izražene u suprotstavljanju realizma i nominalizma, poslije postaju izvor i za dvije glavne filozofske orijentacije: materijalizam i idealizam. Novovjekovna f. obično se vezuje uz razvitak novih filozofskih paradigmi kakve su empirizam (Bacon, Hobbes, Lock) ili racionalizam (Descartes, Spinoza, Leibniz), te širih intelektualnih pokreta kao u franc. prosvjetiteljstvu (Lametrie, Diderot), ili u njem. idealizmu (Kant, Fichte, Hegel). U moderno doba društveni pokreti snažno određuju pojedine filozofije koje su im i misaona uporišta, npr. građanski usmjeren liberalizam (J. S. Mill) ili radnički pokret s marksizmom. Prema predmetu interesa javljaju se i posebni tipovi f.: f. prirode, usmjerena prirodnim znanostima (od Demokrita, preko G. Bruna do suvremenog pozitivizma), f. povijesti, koja promatra čovjeka u njegovim povijesnim ostvarenjima (Augustin, Vico, Hegel), f. znanosti kao opća teorija znanja (u tradiciji od F. Bacona do neopozitivizma Bečkog kruga, te Wittgensteina, Poppera i samih znanstvenika Einsteina, Heisenberga i dr.), kao i razne f. prava, religije ili posebnih usmjerenja: f. života, egzistencije i dr.
Unutar f. tradicionalno se razvijaju i posebne discipline: ontologija, znanost o biću, gnoseologija, pitanja spoznaje, logika, znanost o pravilima mišljenja, etika, znanost o čovjekovu ljudskom djelovanju, estetika, naučavanje o lijepom ili o umjetnosti. Ovisno o glavnim principima iz kojih je izvedena ili usmjerenjima kojima pripada, uz pojedine filozofije vezuju se i pojmovi: racionalizam, pragmatizam, utilitarizam, funkcionalizam; skepticizam, iracionalizam, voluntarizam, personalizam, vitalizam; pozitivizam, fizikalizam, biologizam, sociologizam i dr.