fiziognomika (grč.), prosuđivanje svojstava i karaktera osobe iz njegove tjelesne pojave, os. iz crta lica. Pokušaji fiziognomičkih analiza javljaju se već u grč. filozofiji, a zatim kod srednjovj. arap. filozofa. U vrijeme renesanse razvilo se osobito živo zanimanje za fiziognomiku (poznato djelo Giambattiste della Porte De humana physiognomia, 1593). U XVII. st. anatomija potiskuje fiziognomiku, ali u XVIII. st. J. K. Lavater i Lichtenburg ponovno bude zanimanje, te s njima ujedno i završava astrološka i deskriptivna f. Danas se f. razvila u različitim smjerovima: kao dio psihologije izraza, izražajnih kretnji i karakterologije, te kao stroga znanstv. metoda ispitivanja oblika lica, ponašanja i sl.