Val di Noto, povijesno i geografsko područje jugoistočne Sicilije kojim dominira visoravan planine Monti Iblei, jedna od tri sicilijanske doline. Područje je danas najpoznatije po građevinskoj obnovi urbanih središta u dolini, nakon katastrofalnoga potresa 1693. koji ih je gotovo potpuno uništio. Tadašnji vladar Sicilije, španjolski kralj Karlo II. (1665–1700), dao je vojvodi Giuseppeu Lanzi di Camastra (1630–1708) odriješene ruke da obnovi razrušene gradove, danas Caltagirone, Catania, Militello Val di Catania, Modica, Noto, Palazzolo Acreide, Ragusa Ibla i Scicli. Kako su još od renesanse umjetnici sanjali o izgradnji idealnoga grada, potres je arhitektima dao priliku da izgrade idealno organiziran grad po odmjerenom i pravilno uređenom planu, prema načelima funkcionalnosti i ljepote. Obnovljene gradove, s pravilnom mrežom ulica koje se sijeku pod pravim kutom ili ulica koje polaze od središnjega trga, šireći se radijalno, krasila je homogenost arhitekture kasnoga baroka, danas poznatoga kao sicilijanski barok. Najvažnije građevine izgrađene su tako da su postale vizualno središte ulicâ, dajući im posebnu perspektivu. Kao vrhunac procvata baroka u Europi, kasnobarokna središta osam gradova u dolini Val di Noto, od 2002. na UNESCO-ovu su popisu svjetske kulturne baštine.