Lukšić, Irena, hrvatska književna prevoditeljica i spisateljica (Duga Resa, 10. III. 1953 – Duga Resa, 10. III. 2019). Diplomirala je (1978) i doktorirala (1996) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je prozu, drame, eseje, scenarije, stručne i znanstvene radove te prevodila s ruskog. Objavila je romane Konačište vlakopratnog osoblja (1981), Zrcalo (1983), Traženje žlice (1987), Povratak slomljene strijele (2000), Pismo iz Sankt Peterburga (2006), Nebeski biciklisti (2008), Očajnički sluteći Cohena (2013) Berlin-Pariz (2016), Sve o sestri Robina Hooda (2018), zbirke pripovjedaka Sedam priča ili jedan život (1986), Noći u bijelom satenu (1995), Sjajna zvijezda Rovinja (2001), Krvavi mjesec nad Pompejima (2002), Tajni život laponske princeze (2004), Duga Resa – Ixtlan (2008) te druge proze (kolumne Katalog važnih stvari, 2005, autobiografske zapise Dnevnici, snevnici, rječnici, 2009. i dr,). Bavi se ruskim i hrvatskim književnim temama (Nova ruska poezija, 1998; Jednostavna istina: ruska pripovijetka XX. stoljeća, 1998; Antologija ruske disidentske drame, 1998; Ruska emigrantska književna kritika, 1999; Hrvatska/Rusija: kulturno-povijesne veze, 1999; Ruska književnost u Svemiru, 2003; Treći val: književnost i život ruske dijaspore posljednjih desetljeća XX. stoljeća, 2004; Ogledi o ruskoj književnosti 2006; Vjesnici nove književnosti, 2010). Iskustvo uređivanja biblioteke Na tragu klasika ishodište je knjiga Blagovati na tragu klasika (2011), Gradovi, sela, dvorci (2012), Idoli i barabe (2014) i Klasici ostavljeni mačkama (2015). Uredila je zbornike Soc-art (1998), Hrvatska i svijet (2002), Brodski! (2007), Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata (2006), Šezdesete (2007) i Sedamdesete (2010).