fortifikacijsko graditeljstvo, dubrovačke zidine
fortifikacijsko graditeljstvo, Porta Maggiore u Rimu
fortifikacijsko graditeljstvo (od lat. fortis čvrst, jak), zajednički naziv za trajne ili privremene obrambene objekte (utvrde, utvrđenja, tvrđave) za zaštitu naselja, sela, gradova – od mlađega kamenoga doba (Vučedol) do XIX. st. (Maksimilijanova utvrda u Linzu). Utvrde se razlikuju po tehn. mogućnostima i stilskim oznakama doba u kojem nastaju, po sustavu obrane i vrsti oružja. U prapovijesti u uporabi su zemljani jarci, nasipi, drvene ograde od kolaca, kamene megalitske građevine; kod ilir. plemena gradine, kasteljeri, na Korzici i u juž. Italiji nuraghi, u Škotskoj broch i dr. Među najstarijim fortifikacijskim sustavima su oni iz Egipta, sumerskog razdoblja, Babilona, a slična se arhitektura javlja u Siriji, hetitskoj državi, Palestini, Indiji i dr. U brončano doba u Grčkoj nastaju akropole (Troja, Mikena s tzv. kiklopskim zidovima), a u pov. doba grč. gradovi opasuju se jakim kamenim zidinama. Rim. vojska usavršila je, za osvajačkih ratova, voj. logor castrum i poljske utvrde vallum palisadama i jarcima, te utvrđena uporišta castellum. Neke razvijene kulture branile su svoj golemi teritorij podizanjem obrambenih zidina s kulama i utvrđenim vojnim logorima, primjerice Kineski zid, dug 2500 km, započet u ←III. tisućljeću, a dovršen u XVI. st., ili Rimski limes, utvrđena granica Rim. Carstva. Rimske fortifikacijske objekte preuzeo je Bizant. Sr. vijek poznaje dva tipa fortifikacijskoga graditeljstva – burg (grad) utvrđeno sjedište feud. gospodara, i grad, utvrđeno naselje slobodnih građana. S pojavom vatrenog oružja tijekom XIV. i XV. st. počinju se graditi jake i visoke kule s ravnim dijelovima na zidinama za smještaj topova (pariška Bastille); kopaju se široki jarci osigurani visokim zemljanim nasipom; podižu se okrugle kule revelini za artiljerijska djelovanja (Revelin u Dubrovniku). Od 1527. u Italiji (prvi grad s tim sustavom je Verona), a potom u svim dijelovima Europe podižu se obrambeni fortifikacijski sustavi (usavršili ga Francuz S. Vauban i Nizozemac M. Coehoorn). Tijekom XIX. st. utvrde postaju beskorisne, pa se mnoge ruše.