Ugo Foscolo
Foscolo, Ugo (pravim imenom Niccolò), talijanski književnik (Zakint, Grčka, 6. II. 1778 – Turnham Green/London, 10. IX. 1827). Rani dio školovanja proveo u Splitu, a završio ga u Veneciji. Stekao široko klasično obrazovanje. Isprva pobornik Napoleona (Veneciji, 1796; Bonaparteu osloboditelju, 1797), na čijoj se strani aktivno bori. Zagovarao nacionalnu ideju. Razočarao se u francuskoj vlasti, emigrirao u Švicarsku, a potom i u Englesku. Njegova lirika, proza i kritička djela čine ga jednim od najznačajnijih talijanskih književnika toga vremena. Stihove mu obilježavaju pesimistični tonovi u odnosu spram čovjekove sudbine uopće te vlastitoga životnog puta. Značajan mu je spjev O grobovima (1807) u kojem se dotiče moralnih, političkih i filozofskih tema, sjedinjujući romantične i klasične elemente. Pisao i neoklasične ode (Ozdravljenoj prijateljici), a znameniti su mu i Soneti (1802, 1803). Najznačajnije mu je prozno djelo epistolarni roman Posljednja pisma Jacopa Ortisa (1802), nastao pod utjecajem Goethea i Rousseaua, u kojem opisuje neke činjenice iz vlastitoga života, neostvarenu ljubav i ideale. Foscolo je i prvi moderni talijanski kritičar (Ogledi o Petrarki). Pisao i književnoteorijske tekstove (O novoj dramskoj školi; Rasprave o jeziku) u kojima ističe važnost slobodne mašte i stvaralačke autonomije.