Franci

Franci, zapadnogermansko pleme koje se u izvorima spominje na rijeci Rajni od III. stoljeća. Nastalo iz plemenskoga saveza brojnih malih germanskih plemena. Dijele se na ripuarske Franke (na srednjoj Rajni) i salijske Franke (na donjoj Rajni). Ime se izvodi iz germanske riječi frank (“koplje”) ili od pridjeva koji je ostao sačuvan u islandskom – frakkr – a znači “hitar”. Tijekom V. stoljeća počinju preko Rajne prodirati u Galiju te do kraja stoljeća osvajaju njezin najveći dio i osnivaju svoju državu. Najznačajniji franački vladar tog razdoblja → Klodvig (482–511) iz dinastije → Merovinga uspio je ujediniti sve franačke kneževine, uništiti i osvojiti vizigotsko-tolosansko kraljevstvo i ostatke rimske vlasti (Sijagrijeva država) te prihvatio kršćanstvo, čime su Franci postali prvi germanski katolički narod, a njihova država dobila počasni naslov “prvorođena kći Crkve”. Tijekom VI. stoljeća došlo je do daljnjeg širenja Franačke države na Provansu, Burgundiju i Tiringiju, ali i do slabljenja središnje vlasti zbog stalnih dioba među prinčevima iz kraljevske kuće tijekom kojih nastaju kraljevstva Neustrija, Austrazija, Burgundija i Akvitanija, kao i zbog dijeljenja posjeda njihovim vazalima. Unatoč tome, dinastija Merovinga zadržala je nominalno vlast do sredine VIII. stoljeća, ali je stvarna vlast postupno prešla u ruke kraljevskoga majordoma. Majordom → Pipin Mlađi (Mali) sam se proglasio kraljem sporazumom s papom 751. poslavši posljednjega merovinškoga kralja u samostan i utemeljivši novu dinastiju poznatiju pod imenom → Karolinga (po njegovu sinu i nasljedniku → Karlu I. Velikom). U vrijeme Pipina (751–768) i Karla (768–814) nastavljeno je teritorijalno širenje te se Franačka država širi na velik dio Europe uključujući u svoj sastav teritorij bivšega Zapadnoga Rimskog Carstva (bez Pirenejskoga poluotoka, ali s velikim područjima koja su bila izvan njegova opsega u Njemačkoj i Češkoj). Karlo I. Veliki uzeo je uz papinsku potporu i naslov rimskoga cara (800) te 812. postigao priznanje svojega carskog naslova i razgraničenje s Bizantom, provodio prisilnu kristijanizaciju germanskih i slavenskih naroda, centralizirao državnu upravu i poticao kulturu (→ karolinška renesansa). Nakon Karlove smrti prethodni proces decentralizacije ponovno uzima maha, a ponavlja se i praksa učestalih dioba države među nasljednicima, što će tijekom IX. stoljeća dovesti do njezine konačne podjele na tri dijela, čime Franačka država prestaje postojati, a počinje povijest njezinih država sljednica Francuske i Njemačke te donekle i Italije.
Hrvati prvi put dolaze s Francima u dodir u vrijeme prvoga pohoda Karla I. Velikog protiv Avara (791), kada ratuju kao franački saveznici, a ubrzo potom dolaze i u vazalni odnos prema njihovoj državi. Franački misionari iz Akvileje odigrali su značajnu ulogu u procesu kristijanizacije, a franačka prevlast utjecala je i na razvoj dviju hrvatskih kneževina (Donje Panonije zvane u literaturi i Posavska Hrvatska, te Hrvatske u užem smislu, zvane i Dalmatinska Hrvatska). Razgraničenjem između Bizanta i Franačke države Hrvatska je ostala pod vlašću Franaka, a dalmatinski gradovi vraćeni su Bizantu. Dalmatinska Hrvatska formalno je priznavala suverenitet Franačkoga Carstva do 879, a nad Donjom Panonijom se tijekom čitavoga IX. stoljeća smjenjivala vrhovna vlast Franaka i Bugara.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: