Marin Franičević
Franičević, Marin, hrvatski pjesnik i književni povjesničar (Vrisnik, Hvar, 18. V. 1911 – Zagreb, 17. VII. 1990). Završio Učiteljsku školu u Šibeniku, a u Zagrebu Višu pedagošku školu 1946. i Filozofski fakultet 1953, na kojem je doktorirao 1957. Sudjelovao u narodnooslobodilačkoj borbi. Uređivao Slobodnu Dalmaciju te časopise Književnik i Republiku (1949–55). Od 1969. redoviti član JAZU. U pjesništvu slijedi međuratne pjesničke tokove, a karakterizira ga zavičajna tematika, opjevavanje nekih zbivanja vezanih uz II. svjetski rat, kao i povremena politička tendencioznost. Pisao i na dijalektu. Aktivno se bavio književnom kritikom (Pisci i problemi, 1948) te književnopovijesnim istraživanjima starije hrvatske književnosti. U središtu njegova znanstvenoga zanimanja nalaze se problemi periodizacije i versifikacije, pitanja dijalektalnog izraza te veze među književnim razdobljima. Važnija djela: zbirke Govorenje Mikule Trudnega (1945), Prozor odškrinut podnevu (1956), Vitar u korenu (1963), Sunčani sat (1967), Sve masline (1971), Žeđ žutih žala (1975), Rukom pisano (1984); eseji i studije: Ličnost i djelo Petra Hektorovića (1962), Čakavski pjesnici renesanse (1969), Rasprave o stihu (1979), Povijest hrvatske renesansne književnosti (1983).