Fridrik I. Barbarossa, u društvu sinova
Fridrik I. Barbarossa, rim.-njem. car (?, Waiblingen, o. 1123 – Anadolija, Turska, 10. VI. 1190). Sin švapskog vojvode Fridrika II. i nećak cara Konrada III. Hohenstaufovca; nadimak Barbarossa stekao prema riđoj bradi. Vladao od 1152. Skršio otpor domaćih velikaša; Henriku Lavu ustupio Bavarsku. U cilju potvrđivanja svojih prava u razvijenim središtima na tal. sjeveru, poduzeo je pet ratnih pohoda na Italiju (1154–78); prilikom prvoga okrunjen je u Rimu naslovom rim.-njem. cara (1155). Skršio otpor tal. gradova na čelu s Milanom, kojega je nakon dvogodišnje opsade osvojio i porušio (1162). Nepokornim tal. gradovima udruženima u Lombardskom savezu (1167) pridružio se novi papa Aleksandar III.; Fridriku su uskratili pomoć njem. velikaši i Henrik Lav te je on poražen kod Legnana (1176). Na kongresu u Veneciji (1177) prisiljen je priznati Aleksandra III. za papu i s tal. gradovima sklopiti primirje na 6 g., koje je sporazumom u Konstanzu pretvoreno u trajni mir, a lombardskim gradovima zajamčena samouprava. Po povratku u Njemačku oduzeo je Henriku Lavu glavninu posjeda, ostavivši mu kao alodije samo Braunschweig i Lüneburg. Ženidbom sina Henrika VI. stekao Sicilsko Kraljevstvo. Sudjelovao u III. križarskoj vojni; nakon pobjede kod Ikoniona, utopio se u rijeci Salefu. Od suvremenika smatran ispunjenjem vladarskih i viteških ideala.