funkcionalizam (franc.) 1. U sociologiji i soc. antropologiji, tumačenje prema kojemu su sve društv. pojave određene dodijeljenom ulogom unutar društv. sustava kao cjeline. Rezultat je razvoja biologističkih koncepcija; pojam društv. funkcije preuzet je iz organicističkog shvaćanja H. Spencera. Funkcionalisti opisuju društvo kao organizam sa svojim posebnim životom koji je neovisan o zbroju njegovih članova. Funkcionalistički pristup upotrebljavali su A. Comte i T. Parsons. 2. Smjer u modernoj arhitekturi koji odbacuje pov. stilove i reprezentativnu namjenu građevine. Gl. zadatak f. vidi u svrhovitoj i logičnoj organizaciji životnoga prostora; građevina svojim oblikom jasno izražava da je oblikovana u skladu s namjenom i karakterom materijala od kojeg je izvedena. To je omogućilo široku primjenu novih materijala (armiranobetonske konstrukcije, staklo, čelik i sl.), racionalizaciju građevnog postupka, a time i nova arhit. rješenja, poglavito utilitarnih građevina (izložbenih hala, tvornica, hangara i dr.). F. je nastao nakon I. svj. rata, a njegov gl. ideolog i najistaknutiji predstavnik je Le Corbusier (čuvena je njegova krilatica “kuća je stroj za stanovanje”), a u Hrvatskoj V. Antolić, D. Ibler, Z. Kavurić, J. Neidhardt i dr.