futur (latinski: futurus koji će biti, budući), buduće vrijeme, gramatička kategorija vremena; za nju oblik glagola kojim se upozorava na to da ono o čemu se tim glagolom govori, u vremenu slijedi poslije trenutka govorenja ili kojega drugoga trenutka. Neki jezici imaju i više nego jedan futur (a ima i jezika koji nemaju pravi futur). Futur drugi ili futur egzaktni izriče ono što će se dogoditi prije koje druge buduće radnje. Futur u prošlosti izriče ono što se dogodilo poslije neke prošle radnje. U hrvatskom standardnom jeziku postoje dva futura: prvi i drugi. Futur prvi (buduće vrijeme) izriče buduću radnju. Tvori se od infinitiva sprezanoga glagola i enklitičkih oblika prezenta glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će). Ako enklitika slijedi za glagolom, onda se u govoru gubi infinitivno -ti i provode se odgovarajuća jednačenja fonema, a u pismu se samo izostavlja -i: pisano gledat ću, past ću, izgovor /gledaću/, /pašću/. Ako enklitika stoji prije glagola, ona se naslanja na prvu naglašenu riječ cjeline: ja ću gledati, svi ćemo mi pasti. Futur drugi (futur egzaktni, predbuduće vrijeme) tvori se od pridjeva radnoga sprezanoga glagola (uglavnom od nesvršenih glagola) i svršenoga prezenta glagola biti (budem, budeš, bude, budemo, budete, budu). Njime se izražava buduća radnja koja se događa prije koje druge buduće radnje, na primjer Ako budem redovno dobivao plaću, kupovat ću više knjiga.