galantni stil (francuski: galant elegantan, moderan), elegantan, graciozan glazbeni stil u rokokou. Naziv se povremeno susreće od početka XVIII. stoljeća. Često su ga upotrebljavali J. J. Quantz i C. Ph. E. Bach kao oznaku jedne od temeljnih značajki nove, slobodnije pisane glazbe, zahtijevajući jasan, ljubak, dopadljiv i izražajan glazbeni govor, glazbu neposredno razumljivu i prihvatljivu s težištem na pjevnoj melodiji praćenoj prozirnom harmonizacijom. U oblikovanju prevladava načelo simetrije, isticanje dinamičkih gradacija i kontrasta, napjevi se obogaćuju ornamentiranjem. Prvu generaciju skladatelja u tom stilu činili su F. Couperin “Le Grand”, D. Scarlatti, R. Keiser i G. Ph. Telemann, drugu G. B. Pergolesi, B. Galuppi, J. J. Quantz i C. Ph E. Bach. U djelima druge generacije znatno su prisutne značajke usporednoga stila, zbog naglašavanja osjećajnosti nazvanog osjećajni stil (engleski: sentimental; njemački: empfindsamer Stil), iz kojega se razvio glazbeni Sturm und Drang, neposredni prethodnik bečke klasike.