Gide, André, francuski književnik (Pariz, 22. XI. 1869 – Pariz, 19. II. 1951). Jedna od najistaknutijih ličnosti francuske književnosti prve polovine XX. stoljeća. Na početku blizak Mallarméu i simbolistima. Suosnivač Nouvelle Revue française (1909). Kao intelektualac iznimno utjecajan zbog otvorena i angažirana pisanja o svim važnim pitanjima suvremenosti. Borba protiv lažnih građanskih običaja, svakovrsnih moralističkih naputaka te crkvenih konvencija stalno je prisutna u njegovim ostvarenjima, posebice u romanima Vatikanski podrumi (1914) i Krivotvoritelji novca (1925) dok, s druge strane, zagovara afirmaciju nesputane ljubavi, homoseksualizma te čulnih naslada. Izdvajaju se još prozna djela Zemaljska hrana (1897), Amoralist (1902), Uska vrata (1909) i Pastoralna simfonija (1919). Pisao i drame (Kandaul; Saul; Edip). Ideološki se kretao od liberalizma, preko komunizma, do zagovaranja individualizma i nonkonformizma nakon posjeta staljinističkom SSSR-u 1936. Posebnu vrijednost imaju brižljivo vođeni dnevnici (Dnevnik 1889–1939; Dnevnik 1939–1942; Dnevnik 1942–1949) te autobiografska knjiga Ako zrno ne ugine (1924). Pisao i vrlo značajne eseje, studije (Dostojevski, Wilde) i književne kritike te vodio opsežnu korespondenciju (Claudel, Rilke, Valéry). Bavio se i prevođenjem (Shakespeare, Conrad, Tagore, Whitman). Godine 1947. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ostala važnija djela: Put u Kongo (1927); Povratak iz SSSR-a; Nova zemaljska hrana; Tezej.