gnosticizam (grč.), teozofski eklekticizam; s pomoću unutar. spoznaje božjih atributa nastoji spojiti sve religije. Javlja se u prvim stoljećima nakon Krista. Karakterizira ga mistično otkrivenje vjerskih istina, unutar. prosvjećenje, božanska iluminacija koja odabrane pojedince obogaćuje otkrivenjima. Podrijetlo vuče iz helenističko-rim. okruženja kada je došlo do sinkretizma babilonske astralne mitologije, žid. kabalistike, egip. bogova, perz. dualizma i idealističkih elemenata grč. filozofije. Prema gnosticima, iz vrhovnog boga nastanjenog u nedostupnom svjetlu nastali su svjetovi emanacijom mnogobrojnih duhova koji se od njega udaljuju. U zadnjoj i najnižoj stepenici svjetovi se miješaju s materijom koja pripada carstvu tame i zla. Tu je nastala i Zemlja, djelo najmanjeg eona, demijurga, kojega g. izjednačuje s Jahvom. Spasenje se sastoji u punoći svjetla vrhovnog boga. Krist je također jedan od eona i samo je prividno umro na križu, a ostavio je dvostruku objavu: nižu, sadržanu u svetim pismima, i višu, skrovitu, koju posjeduju samo gnostici. Vrhunac dostiže g. u II. st., a nestaje u III. st., kada ga zamjenjuje maniheizam. Bitno se razlikuje g. od kršćanstva po tome što naučava dva principa počela: dobra i zla. Utjecao i na islam, te na kasniju teozofiju i antropozofiju. Gl. predstavnici Karpokrat iz Aleksandrije, Basilid iz Sirije i Volentin iz Egipta.