gluma, umijeće ili vještina umj. izvođenja zadane uloge. Ostvaruje se vizualnim i zvučnim izražajnim sredstvima (govor, mimika, gesta, pjesma, glazba, ples). G. predstavlja neku vrstu tumačenja dane uloge određene nekim tekstualnim predloškom i redateljskim uputama. G. je temelj klas. scenskih oblika drame, tragedije i komedije, zatim glazb.-scenskih oblika poput opere i baleta, kao i filma te televizijskih i radijskih programa. Razvoj glume vezan je uz razvoj kazališta. Oblike glume nalazimo već u obrednom govoru i igrama pod maskom, pjesmi i plesu. Zatim dolazi do snažnog razvoja antičkog te potom srednjovj. kazališta u Europi, ali i u Indiji i Japanu. U razdoblju renesanse g. postaje znatno složenija. Javljaju se novi izvedbeni zahtjevi i specificiraju glumački zadaci. Od XVII. do XX. st. različita nac. kazališta oblikuju posebne stilove i tipove glume, od komedijantske i deklamatorske do romantičke i naturalističke. Spominju se i realistička te simbolistička g., u smislu veće vjernosti prema zbilji određenog predloška ili u smislu stilizacije samog lika. U XX. st. razvijaju se različite koncepcije glume (npr. epski teatar, teatar okrutnosti, grupni teatar, živući teatar) i s njima eksperimentalne tendencije koje teže redefiniranju odnosa između glumca i publike.