Nikolaj Gogolj, djelo H. A. Ivanova, 1841, Sankt Peterburg, Ruski muzej
Gogolj, Nikolaj Vasiljevič (ukrajinski: Mykola Vasyliovyč Hohol), ruski književnik ukrajinskoga podrijetla (Soročynci, Poltavska gubernija, 1. IV. 1809 – Moskva, 4. III. 1852). Potkraj 1828. seli se u Petrograd. Izaziva pozornost suvremenika pripovijestima koje obiluju humorom i ironijom na teme iz ukrajinskoga života Večeri na majuru kraj Dikanjke (1830–34), zatim slijedi zbirka novela Mirgorod (1835),
u kojoj se nalazi i Taras Buljba (o borbi zaporoških kozaka protiv poljskoga plemstva). U kasnijim petrogradskim prozama (novele Nos, 1836; Kabanica, 1841) pokazuje svu raskoš svojega novelističkog stila, vjernim opisivanjem društvene sredine u kojoj žive vješto portretirani likovi. Godine 1836. izvodi mu se i čuvena komedija Revizor, u kojoj je razgolitio tadašnje ruske prilike i ismijao svijet činovnika te provincijski mentalitet. Između 1836. i 1849. živi u inozemstvu (Italija, Francuska, Njemačka), te se sve više okreće religiozno-mističkim raspoloženjima, gubi vjeru u vlastito stvaranje, što ostavlja teške posljedice na njegovo zdravlje. Godine 1842. izlazi prvi dio njegova remek-djela romana Mrtve duše, u kojem kritički opisuje tadašnju Rusiju, protkavši tekst svojim poznatim humorom i ironijskom distancom, pritom stvorivši neke od vječnih likova ruske književnosti (na primjer Čičikov). U to vrijeme brani Crkvu i samodržavlje, što posebno dolazi do izražaja u knjizi Odabrana mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847), koja će naići na snažnu osudu književne javnosti. Godine 1848. hodočasti u Jeruzalem, a pred smrt uništava veći dio drugoga dijela Mrtvih duša. Snažno je utjecao na suvremenike i kasnije ruske i europske pisce. Otvorio je put velikim romanima ruske realističke proze, a njegovo cjelokupno djelo svrstava ga među najveće ruske književnike.
u kojoj se nalazi i Taras Buljba (o borbi zaporoških kozaka protiv poljskoga plemstva). U kasnijim petrogradskim prozama (novele Nos, 1836; Kabanica, 1841) pokazuje svu raskoš svojega novelističkog stila, vjernim opisivanjem društvene sredine u kojoj žive vješto portretirani likovi. Godine 1836. izvodi mu se i čuvena komedija Revizor, u kojoj je razgolitio tadašnje ruske prilike i ismijao svijet činovnika te provincijski mentalitet. Između 1836. i 1849. živi u inozemstvu (Italija, Francuska, Njemačka), te se sve više okreće religiozno-mističkim raspoloženjima, gubi vjeru u vlastito stvaranje, što ostavlja teške posljedice na njegovo zdravlje. Godine 1842. izlazi prvi dio njegova remek-djela romana Mrtve duše, u kojem kritički opisuje tadašnju Rusiju, protkavši tekst svojim poznatim humorom i ironijskom distancom, pritom stvorivši neke od vječnih likova ruske književnosti (na primjer Čičikov). U to vrijeme brani Crkvu i samodržavlje, što posebno dolazi do izražaja u knjizi Odabrana mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847), koja će naići na snažnu osudu književne javnosti. Godine 1848. hodočasti u Jeruzalem, a pred smrt uništava veći dio drugoga dijela Mrtvih duša. Snažno je utjecao na suvremenike i kasnije ruske i europske pisce. Otvorio je put velikim romanima ruske realističke proze, a njegovo cjelokupno djelo svrstava ga među najveće ruske književnike.