sv. Grgur I. Veliki
Grgur I. Veliki, sv., papa i crkv. naučitelj (Rim, o. 540 – Rim, 12. III. 604). Najprije je rim. prefekt (572–73), potom osniva 6 samostana na Siciliji i samostan sv. Andrije u Rimu. Delegat pape Pelagija II. na carigradskom dvoru od 579. do 585, izabran za papu 590. Reorganizirao upravu nad papinskim teritorijem i crkv. dobrima po pokrajinama, poticao širenje benediktinskog reda, pokretao misionarsku aktivnost (pokrštenje Angla), reformirao crkv. ceremonije i crkv. pjevanje. Spretnom politikom prema Langobardima postavio temelje kasnijoj polit. moći papinstva. Prvi upotrijebio izraz “servus servorum Dei” (sluga slugu Božjih) kao titulu rim. pape. Iz njegovih djela crpe se podaci o kult. povijesti ranoga sr. vijeka. Prvi lat. pisac koji je spomenuo Slavene u Istri i Dalmaciji. Djela: Pastoralno pravilo; Homilije; Četiri knjige dijaloga.