dužnička kriza, stanje u kojem veliki dužnici nisu sposobni servisirati svoje dugove (uredno vraćati glavnicu i plaćati kamatu) pa ugrožavaju i svoje vjerovnike, poslovne banke i bankovni sustav. Do takve je međunarodne krize došlo 1980-ih godina. Poskupljenje nafte sredinom 1970-ih stvorilo je veliku količinu tzv. petrodolara pohranjenih u vodećim svjetskim poslovnim bankama, koje su ih nudile manje razvijenim zemljama uz tadašnje niske ali i promjenljive kamatne stope. Kamatna se stopa sastojala od varijabilnoga temeljnog postotka (prvorazrednog kamatnjaka LIBOR, prime rate) i fiksne dodatne marže čija je visina ovisila o procjeni boniteta dužnika (pa je za manje razvijene zemlje bila razmjerno visoka). Kad je početkom 1980-ih u SAD-u i Zapadnoj Europi zbog unutarnjih razloga (obaranja inflacije) povišen prvorazredni kamatnjak, ukupna je kamatna stopa nekim zaduženim zemljama (zajedno s fiksnom maržom) porasla do dotle nepoznatih visina i sredinom 1980-ih povisila dug, koji se nije vraćao, na oko 800 mlrd. dolara. Svjetski se financijski sustav osjetio posebno ugroženim kad su Brazil i Meksiko obznanili da ne mogu servisirati svoje dugove. Došlo je do reprogramiranja dugova (odgode otplate uz izmijenjene uvjete) koje je u pravilu bilo uvjetovano uvođenjem mjera ekonomske politike u čijem je definiranju važnu ulogu imao → IMF.