guma (njem.), mehanički čvrsta i vrlo elastična tvar koja se dobiva vulkanizacijom kaučuka (prirodnih i sintetskih). Ima mnogo primjena. Najveći dio gume dobiva se od biljaka bogatih kaučukom koje najviše uspijevaju u Juž. Americi (Brazil). Najviše prir. kaučuka daje biljka kaučukovac (Hevea brasiliensis) koja uspijeva i u drugim trop. područjima Azije. Prir. kaučuk je mliječni sok (lateks) koji curi kada se drvo koje sadrži kaučuk zareže. Lateks sadrži oko 30–40% kaučuka, otapa se u benzinu, eteru, eteričnim uljima i dr., ali se ne otapa u vodi i alkoholu. Na povišenim temperaturama je mekan, ljepljiv i plastičan, a na nižim krhak. Do poč. XX. st. kaučuk se dobivao prir. putem, a nakon toga uspjelo se dobiti sintetski kaučuk. U Njemačkoj se za I. svj. rata sintetski kaučuk dobivao iz dimetilbutadiena, poslije i na druge načine. Sintetski poliizopren, po sastavu identičan s prir. kaučukom, proizvodi se od 1959. Proizvodnja sintetskoga kaučuka povećala se nakon II. svj. rata, a najveći su proizvođači SAD, Kanada, Vel. Britanija. Od gume se izrađuju mnogobrojni proizvodi (gumena obuća i odjeća, cijevi, sanitarni proizvodi, rukavice, prostirači, igračke, gumeno remenje, brtve i dr.). Najveći dio svj. proizvodnje gume otpada na gume motornih i drugih vozila, → pneumatici. Najveći proizvođači gumenih proizvoda u Hrvatskoj su Borovo (gdje je proizvodnja nakon 1990. drastično smanjena) i RIS Zagreb. Prvi je gumu proizveo amer. kemičar i industrijalac Ch. Goodyear (1839) zagrijavajući smjesu kaučuka i sumpora na temperaturi 130–140 °C. Neovisno o njemu isto je učinio u Engleskoj Th. Hancoock (1843) i taj postupak nazvao vulkanizacijom. To je tzv. topla vulkanizacija. Engl. kemičar A. Parker (1846) dobio je gumu uranjanjem tankih ploča kaučuka u otopinu sumpornoga klorida (hladna vulkanizacija).