šeng
šeng (shêng), drevno kin. puhačko glazbalo, vrsta usnih orguljica. Čini ga zračna komorica od izdubene tikve (može biti i od plemenita drva) s 10–17 okomito utaknutih bambusovih cjevčica različite duljine. Svirač glazbalo drži u skupljenim dlanovima i prstima prebire po rupicama puštajući zrak da strujeći iz komorice proizvodi tonove. Upotrebljava se za solističko sviranje ili kao pratnja pjevanju. Spominje se u pretkonfucijsko doba, upotrebljava se i danas. Vjerojatno u IX. st. prenesen u Japan, gdje je nazvan sho.