Gerhart Hauptmann
Hauptmann, Gerhart, njemački književnik (Ober Salzbrunn, danas Szczawno-Zdrój, Poljska, 15. XI. 1862 – Agnetendorf, danas Jagniatków, Poljska, 6. VI. 1946). Studirao kiparstvo, nakratko filozofiju, povijest književnosti i povijest, da bi se posvetio dramskom stvaralaštvu. Tematizirajući društveni milje i karakter pojedinca te opće socijalne uvjete, dramama Pred sunčev izlazak (1889), Praznik mira (1890), Tkalci (1892), Kočijaš Henschel (1899), Michael Kramer (1900) i Rose Bernd (1903), komedijom Dabrovo krzno (1893) i tragikomedijom Štakori (1911), afirmirao se kao najznačajniji predstavnik njemačke naturalističke drame. Iako naturalist, stil mu varira od društvenokritičkoga pristupa do upotrebe neoromantičkih stilskih sredstava, kao u komadima Hannele (1894), Siromašni Heinrich (1902) te I Pippa pleše (1906). Pisao i naturalističke novele (Željeznički čuvar Thiel, 1892). U kasnijim se godinama sve više okreće vjersko-mističkim pitanjima (roman Luda u Kristu Emanuel Quint, 1910; novela Heretik iz Soane, 1918), piše drame na antičke teme (Odisejev luk, 1914), političko-satirični ep u heksametrima Pustolovine velikoga ratnog letača Tilla Eulenspiegela, 1928) te djela uglavnom ispovjedna karaktera (poezija Veliki san, 1942; fragmentarni roman Novi Christophorus, 1943). Pisao još eseje, putopise (Grčko proljeće, 1908) i autobiografsku prozu (Knjiga strasti, 1930). Godine 1912. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Jedan od najistaknutijih njemačkih književnika.