hrvatski jezik

hrvatski jezik, skup svih govora Hrvatâ i književnih jezika načinjenih na osnovi tih govora.
Narječja, dijalekti i govori. Hrvati govore štokavskim, kajkavskim, čakavskim i torlačkim narječjem. Ti su nazivi djelomice pomoćni, prva tri prema upitnoj zamjenici (praslavensko *čüto, *kújü, *čü). Prije seoba uzrokovanih tur. pritiskom (od XV. st.), sa zap. i ist. štokavskim bilo je pet narječja. Zapadnoštokavsko je narječje obuhvaćalo, ugrubo, velik dio Slavonije, velik dio Bosne i Hercegovine (bez razmjerno uska ist. i bez zap. dijela), dio Dalmacije na istok i jug od rijeke Cetine.
Štokavsko narječje ima sedam dijalekata. Oni se dijele po odrazu praslavenskoga i prahrvatskoga glasa ě na ijekavske/jekavske, ekavske i ikavske dijalekte (slavonski dijalekt različito), po odrazu praslav. i prahrv. skupa šč na šćakavske i štakavske dijalekte (zap. dijalekt dijelom jedno i drugo), po čuvanju ili mijenjanju polaznoga praslavenskoga i prahrvatskoga naglasnoga sustava na nenove i nove dijalekte.
Od dijalekata štokavskoga narječja Hrvati su znatni ili znatniji u slavonskom, zapadnom, istočnohercegovačko-krajiškom i istočnobosanskom (redom su nenovoštokavski arhaični šćakavski, novoštokavski ikavski, novoštokavski jekavski, nenovoštokavski ijekavski šćakavski). Drugim dijalektima govori manji broj Hrvata (dijalekti zetsko-južnosandžački, šumadijsko-vojvođanski, kosovsko-resavski; redom nenovoštokavski ijekavski, novoštokavski ekavski, nenovoštokavski ekavski). Štokavci Hrvati i drugi jesu u polovini naselja u Hrvatskoj (kao manjine u Hrvatskoj žive i Srbi te malo i Crnogorci i Bošnjaci). Štokavski su dijalekti i u Bosni i Hercegovini (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), Srbiji (Srbi i kao manjina Bošnjaci i Hrvati te Crnogorci) i Crnoj Gori (Crnogorci i kao manjine Bošnjaci, Hrvati i Srbi) te u južnom Gradišću u Austriji (Vlahi, vjerojatno podrijetlom iz Dalmacije i Pounja), u rum. Banatu i u pokrajini Molise u juž. Italiji.
Kajkavsko narječje govori se na SZ Hrvatske, a prije seoba uzrokovanih tur. pritiskom bilo je prošireno i dalje na Z, u Slavoniju. Danas se to narječje dijeli ili na šest dijalekata (zagorsko-međimurski, turopoljsko-posavski, križevačko-podravski, prigorski, donjosutlanski i goranski), ili na petnaest dijalekata; to su središnjozagorski, samoborski, varaždinsko-ludbreški, međimurski, gornjosutlanski, plješivičkoprigorski, turopoljski, vukomeričko-pokupski, donjolonjski (južnomoslavački), sjevernomoslavački, gornjolonjski, glogovničko-bilogorski, podravski, goranski (gorskokotarski) i donjosutlanski. Malih kajkavskih oaza ima (ili bilo je) i drugdje: u Mađarskoj te u rum. Banatu.
Prijelazni čakavsko-kajkavski govori smješteni su u krajevima u luku rijeke Kupe i oko donjega toka Korane, Mrežnice i Dobre.
Čakavsko narječje govori se na JZ Hrvatske, a prije seoba uzrokovanih tur. pritiskom govorilo se dalje na S i I (npr. i u sjeverozap. Bosni); upravo od toga vremena potječu čakavski govori u Gradišću. Ima šest dijalekata: buzetski (gornjomiranski), jugozap. istarski (štakavsko-čakavski), sjevernočakavski (ekavskočakavski), srednjočakavski (ikavsko-ekavski), južnočakavski (ikavskočakavski) i lastovski (jekavskočakavski).
Torlačko narječje, sa svoja četiri dijalekta (prizrensko-južnomoravski, svrljiško-zaplanjski i timočko-lužnički te karaševsko-svinjička oaza), govori se na J i JI Srbije; velika većina govornika jesu Srbi. Hrvati govore tim narječjem u rum. Banatu (Karaševo/Caraşova i dr.) te na Kosovu (Janjevo i dr.; no mnogo se kosovskih Hrvata odselilo u Hrvatsku).
Položaj među slavenskim jezicima. U genetskolingvističkom smislu, hrvatski je jezik dio središnjega južnoslavenskoga dijasistema (prijašnji naziv: hrvatski ili srpski, srpskohrvatski/hrvatskosrpski), čija su narječja, dijalekti i govori kao slavenski omeđeni na Z sloven. jezikom i na JI bugarskim i makedonskim. Svi oni tvore juž. skupinu slav. jezika. Slav. je grana dio indoeur. jezične porodice.
Povijest i pretpovijest hrvatskoga jezika. Na razini hrv. jezika imamo jezičnovremenske slojeve koje možemo zvati novohrvatskim, srednjohrvatskim, starohrvatskim (ti pripadaju povijesti hrv. jezika), prahrvatskim (to pripada pretpovijesti hrv. jezika). Prije toga, prije hrv. jezika – imamo praslavenski (s mlađim stanjem, prema prahrvatskomu, prajužnoslavenskim, s još nekim potpodjelama na zapadni i istočni itd.), prije njega praindoeuropski.
Starohrvatski jezik jest jezik pismenosti i književnosti hrv. srednjovjekovlja, IX/X–XV. st. Srednjohrvatski jezik ima stariji, to je jezični izraz u XVI. st., i mlađi, što je jezični izraz u razdoblju 1600– 1750. Stariji novohrvatski jest jezik od sredine XVIII. st. do nar. preporoda, srednji od preporoda do 1900, a jezik od XX. st. jest današnji “novohrvatski jezik”. Takva je jednostavna podjela prvenstveno povijesnopregledna, a ne označava naziv živog jezika – hrvatskog.
Književni jezici. Hrvati od IX. st. pišu staroslav. jezikom, a upotrebljavaju i latinski (pa se u lat. tekstovima sreću umetnuti hrv. riječi i imena). Svojim jezikom pišu od XII. st. (Baščanska ploča iz vremena oko 1100, Valunska ploča, pisane glagoljicom, itd.). Od toga vremena traje vrijeme hrv. knjiž. jezika, jezika hrv. pismenosti.
Isprva su Hrvati pisali glagoljicom i ćirilicom (zap. ili hrv. ćirilica ili bosančica; njome pišu bogumili i katolici, u Bosni i juž. Dalmaciji), latinicom (isprva u Dalmaciji i Istri) od XIV. st. Glagoljica se upotrebljavala i do XIX. st.; danas se njome katkad pišu svečani natpisi, naslovi i dr. Zapadnom ćirilicom pišu i tiskaju knjige bos. kat. fratri u XVII–XVIII. st. (to je posebna kurziva; a begovskom ćirilicom pišu Muslimani sve do XIX. st.). Glagoljica i ćirilica dugo su se međusobno prožimale.
Iz 1184. god. jest Povaljska listina, jedan od prvih hrv. ćiriličkih tekstova. Iz 1189. jest isprava bos. bana Kulina. Koncem XII. st. nastao je (vjerojatno u Stonu, polit. i crkv. središtu Zahumlja) i Evanđelistar kneza Miroslava, pisan hrv. ćirilicom, starocrkvenoslavenskim jezikom hrv. redakcije s izrazitim zapadnoštokavskim i čakavskim elementima.
Hrv. crkvenoslavenski jezik s vremenom se sve više približavao nar. jeziku, ugl. čakavskom, ali u njemu je bilo i drugih elemenata. Najstariji hrv. glagoljski rukopisi jesu Kločev glagoljaš iz XI. st., Bečki listići iz XII. st. te Londonski i Grškovićev odlomak. Jezik XII–XV. st. jest jezik starohrv. redakcije crkvenoslavenskog jezika, a onaj XV–XVII. st. novohrvatske. Neko je vrijeme, po savjetu iz Rima, na hrv. crkvenoslavenski jezik utjecao i jezik ruskoslavenske redakcije (od pol. XVII. do konca XIX. stoljeća, kada se u misalu opet pojavljuje hrv. redakcija). God. 1927. objavljen je posljednji tiskani hrvatskocrkvenoslavenski misal, u Rimu, uporedo glagoljicom i latinicom.
U XII. st. nastao je Vinodolski zakonik (1288; poznat je po glagoljskom prijepisu iz XVI. st.) i Razvod istarski.
Hrvatski se sustavno piše latinicom od XIV. st.; takvi su zapisi Red i zakon sestara dominikanki iz Zadra (1345) i Šibenska molitva.
Počeci tiskarstva u Hrvata daju nove poticaje. God. 1483. tiskan je u Mlecima glagoljski Misal, a nove se knjige tiskaju samo deset godina poslije u Senju. Prva latinička knjiga jest Lekcionar Bernardina Splićanina (1495, u Mlecima).
God. 1501. objavljeno je prvo veće djelo na nar. jeziku – Judita Marka Marulića, na čakavskom. Čakavska je književnost bila dosta jaka do XVIII. st., kada zamire; novija se javlja u XX. st.
Vrijeme kajkavskoga knjiž. jezika i književnosti na njemu jest od XVI. do pol. XIX. st. Prva tiskana knjiga jest Decretum Ivana Pergošića, iz 1574; sigurno je da je kajkavska književnost bila znatna i prije, jer u prilog tomu govore kajkavski elementi u glagoljskim kodeksima i drugim tekstovima (a bilo je i obratnih utjecaja, iz drugih dijalekata u kajkavski). Kajkavski književni jezik naročito je razvijen u XVIII. st. Novija se kajkavska književnost razvija u XX. st.
Od XVI. st. razvija se dubr. književnost na (i)jekavskom štokavskom (isprva pod utjecajem čakavskoga). Ikavski štokavski bio je dosta važan do XVIII. st.: u njemu su zapravo i počeci budućega jekavskoga štokavskoga hrv. standardnoga jezika. Važnost štokavštine za moguću općiju upotrebu uočili su još Bartol Kašić, Jakov Mikalja i drugi. Vrijeme protest. književnosti dalo je knjigu za šire slojeve, a poslije toga kat. je obnova knjigu proširila na sve hrv. krajeve. U vrijeme prosvjetiteljstva jaki su samo knjiž. jezici kajkavski i štokavski (jekavski i ikavski).
Od prve pol. XIX. st. (od vremena iliraca) jekavski se štokavski, i zbog velike kult. važnosti dubr. književnosti i zbog toga što su većina Hrvata štokavci, širi među svim Hrvatima. Početke hrv. novoštokavskoga jezičnoga standarda treba vidjeti i u nešto mlađem vremenu (u sredini XVIII. st., pa i prije toga), jer oni su i u novoštokavskom folklornom općem jeziku koji je blizak i izvoru standarda i drugih naroda središnjega južnoslav. jezika. Hrvati su novoštokavsku osnovicu odabrali za svoj standardni jezik prije drugih. Hrvatski je standard cijelo vrijeme dotjerivan i u skladu s tim općim jezikom, a bio je pod velikim utjecajem jezika dubr. književnosti i drugih hrv. i hrvaćanskih književnosti. Konačno normiranje hrv. knjiž. jezika, u obliku kakav on ima danas, učinili su Hrvati – prateći i tijek događanja s jezicima u Europi – potkraj XIX. i poč. XX. st. U to je vrijeme ustaljen i današnji pravopis, koji je razmjerno znatnije dotjerivan sredinom i koncem XX. st.
Gradišćanski Hrvati žive u zapadnoj Mađarskoj, u austr. pokrajini Gradišću (Burgenland) i u Beču, te u Moravskoj i južnoj Slovačkoj. Njihovi govori pripadaju čakavskomu (većinom) i štokavskomu narječju, a ima i malo kajkavaca. Gradišćanskohrvatski knjiž. jezik ima svoju tradiciju od XVI. stoljeća; razlikuje se od standardnoga hrvatskoga jezika po nekim značajkama (osnovica mu je čakavska). Na primjer, hrvaćanski hrvatski (hrvatski jezik u Hrvatskoj) brže je i drugačije mijenjao svoj rječnik; u gradišćanskome nema, primjerice, turcizama.
U pokrajini Molise, na J Italije, danas u trima selima živi malena skupina Hrvata; imaju svoj malen knjiž. jezik, ograničene upotrebe, koji je ikavski štokavski, s nekim čakavskim elementima. Tamo su ti Hrvati dospjeli u XV–XVI. st., najvjerojatnije s neretvanskoga područja.
Standardni jezik od XIX. st. do danas. U vrijeme iliraca prevladala je zamisao da se knjiž. jezik (jezik knjige kao pismenosti i znanja, standardni jezik) treba temeljiti na štokavskome i jekavskome (znatno je ugledanje na dubrovački). Od onda, uporedo sa širenjem školovanja i znanja potrebnih za novo doba, sa širenjem pisane riječi (časopisi i knjige) – uz oslanjanje na suvremena jezikoslovna gledanja na pojam knjiž. jezika te uz veća ili manja kolebanja on se do konca XIX. st. ustalio. Onda i kroz XX. st. pomalo je izgubio dotadašnji stil, rječnik je obogaćen mnogim novim pojmovima, gramatika je malo reducirana (odabran je drugi tip deklinacijskih nastavaka, izvan lijepe književnosti izgubljeni su neki glagolski oblici). U vrijeme 1918–90. bilo je manjih ili većih približavanja nekih, ugl. pravopisnih rješenja između srpskoga i hrvatskoga (i bošnjačkoga i crnogorskoga, koji u prijašnjim vremenima nisu ni prepoznavani ni priznavani); pokušaji rječničkoga približavanja (ugl. poticani od srp. strane) nisu uspijevali. Od konca 1960-ih (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967) i poč. 1970-ih (hrvatsko proljeće, 1971) razvoj hrv. knjiž. jezika postupno se oslobađa vezanosti za traženje zajedničkih rješenja, i nakon stjecanja nove hrv. neovisnosti standardni se jezik razvija slobodno.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: