Hrvatsko proljeće, Savka Dabčević-Kučar na Jelačićevu trgu
Hrvatsko proljeće, nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskog, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Nazvan od političkih protivnika i masovni pokret (maspok), u užem smislu trajao je od X. sjednice Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam njegova člana Miloša Žanka, pa do sjednice Predsjedništva Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu 29. XI. 1971; u širem smislu, Hrvatsko proljeće počinje od Brijunskoga plenuma 1966. na kojem se Savez komunista Jugoslavije obračunao s tajnom policijom na čelu s A. Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar Saveza komunista i u društvu. Najistaknutiji protagonisti Hrvatskoga proljeća od političara bili su S. Dabčević-Kučar, M. Tripalo, P. Pirker, I. Šibl, D. Haramija i dr., od intelektualaca V. Gotovac, M. Veselica i dr., a među studentima D. Budiša i I. Z. Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni na zatvorske kazne. Obračun s Hrvatskim proljećem rezultirao je politički takozvanom hrvatskom šutnjom, koja je prekinuta novim demokratskim pokretom potkraj 1980-ih koji je doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.