Victor Marie Hugo
Hugo, Victor, francuski književnik (Besançon, 26. II. 1802 – Pariz, 22. V. 1885). Godine 1824. pokrenuo časopis La Muse française, glasilo francuskih romantičara. Predgovor njegovoj drami Cromwell (1827) predstavlja manifest francuskoga romantizma, a izvedba drame Hernani (1830) afirmaciju toga pokreta, čiji je Hugo vodeći predstavnik. Kao iznimna književnika potvrđuju ga drame u stihovima (Marion de Lorme; Kralj se zabavlja; Ruy Blas, 1838) i prozi (Marija Tudor; Angelo), pjesme (zbirke Jesenje lišće; Sutonske pjesme; Unutarnji glas; Zrake i sjene) te romantičarski povijesni roman Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu (1831) kojim stječe široku popularnost. 1840-ih posvećuje se političkom djelovanju i istupa kao republikanac; godine 1848. postaje narodni poslanik, a nakon sukoba s Lujem Bonaparteom vođa demokratske ljevice. Nakon što se Bonaparte proglasio carem (Napoleon III.), emigrira u Belgiju, pa na otoke Jersey i Guernsey, a u izgnanstvu živi sve do 1870. Tada objavljuje pamflet Napoleon mali (1852), zbirku satiričnih stihova Kazne (1853), 1856. nastaje zbirka Kontemplacije, a 1859. monumentalni ep o povijesti čovječanstva Legende stoljeća. Godine 1862. objavljuje jedno od svojih najznačajnijih djela, roman Jadnici, u kojem opisuje život radnika i najnižih slojeva, a likovi poput Gavrochea i Jeana Valjeana postaju nezaobilazni dio francuske književnosti i kulture. U razdoblju izgnanstva Hugoova slava raste i u Francuskoj i u Europi, gdje ga prepoznaju kao istinskoga borca za demokratska prava. Nakon propasti Carstva 1870. trijumfalno se vraća u Pariz, a biran je u parlament i senat. Među posljednjim su mu djelima roman Devedeset i treća, drama Torquemada i zbirka stihova Četiri vjetra duha. Snažno je utjecao na francusku i druge europske književnosti. Jedan od najznačajnijih francuskih književnika uopće, a svojim društvenim i političkim djelovanjem nezaobilazna je ličnost Francuske XIX. stoljeća.