husiti, pristaše → Jana Husa; nositelji vjerskoga i nacionalnoga protufeudalnog češkog pokreta. Jezgra husita stvorena je već za Husova života. Vijest o njegovoj mučeničkoj smrti imala je iznimno velik odjek među Česima te je 2. IX. 1415. upućen koncilu u Konstanzu prosvjed koji su potpisala 452 češka i moravska plemića. Tada ustrojenom Savezu husitske gospode stao je nasuprot Savez katoličke gospode, kojemu se pridružio i češki vladar Václav IV., iako je osobno imao simpatije za vjersko-političke ideje Jana Husa. Uskoro izbijaju masovni neredi tijekom kojih katolici i husiti jedni druge protjeruju i uništavaju imanja. Vrhunac nasilja dogodio se u Pragu 30. VII. 1419. kada je svjetina, predvođena radikalnim svećenikom Janom Želivským, provalila u gradsku vijećnicu i izbacila kroz prozor vijećnike, koje je nedavno postavio kralj Václav IV., i gradonačelnika (takozvana prva praška defenestracija). Time je označen početak husitskih ratova (1419–36). Husiti su od početka bili podijeljeni na utrakviste (kalikstince ili kaležnjake) i na taborićane. Utrakvisti su bili skloniji umjerenijim reformama i pristajali su na kompromis s Rimskom crkvom. Njima se potkraj života priklonio i Jan Hus. Taborićani (nazvani prema utvrdi Táboru koju su podignuli husiti 1420) zastupali su izrazito radikalne vjerske i političke stavove, u cijelosti odbacivali rimski crkveni obred i od sakramenata priznavali samo krštenje i pričest. Usprkos mnogim razlikama, obje skupine djelovale su sjedinjeno. Vođa im je bio vješt vojskovođa → Jan Žižka z Trocnova. Protiv husita je papa Martin V. bulom od 1. III. 1419. objavio križarsku vojnu, koju je predvodio rimsko-njemački car Žigmund. U I. križarskom pohodu (ljeto 1420) Žigmund je prodro do Praga, gdje je okrunjen za češkoga kralja, ali je uskoro poražen kraj Vyšehrada. Križarske vojske potučene su i tijekom vojni 1421, 1422–24, 1427. i 1431. Nakon Žižkine smrti (1424) husite je predvodio → Prokop Veliki. Uspješno su prodrli u Austriju i njemačke zemlje do Baltika i Bavarske. Nastojeći postići povoljan mir, Žigmund je posredstvom općega koncila u Baselu 1433. sklopio sporazum (takozvani Češki ili Praški kompaktat). Taborićani isprva nisu pristali na nj; učinili su to tek nakon poraza kraj Lipana (1434). Kompaktat je 1436. proglašen općeobveznim, Žigmunda su husiti priznali za češkoga kralja, čime je označen i kraj husitskih ratova. Husitski pokret imao je snažno češko nacionalno obilježje. U kasnijim stoljećima, osobito u doba češkoga nacionalnog preporoda u XIX. stoljeću, pozivanje na husitsku tradiciju učestalo je prisutno u političkom djelovanju vodećih čeških preporoditelja (Dobrovský, Palacký, Šafářik, Masaryk i dr.).