Henrik Ibsen
Ibsen, Henrik, norveški književnik (Skien, 20. III. 1828 – Kristiania, danas Oslo, 23. V. 1906). Prve tekstove objavljivao u novinama. Dramaturg kazališta u Bergenu od 1851. i voditelj Norveškoga kazališta u Kristianiji od 1857. Od 1864. uglavnom u Italiji i Njemačkoj (Rim, Dresden, München), a u Norvešku se vraća tek 1891. Bogat dramski opus započeo povijesnom dramom Catilina (1848), a taj su tekst slijedile nacionalno-romantičke drame na teme iz narodnih legendi i saga (Olaf Liljekrans). Godine 1862. napisao prvu dramu u kojoj problematizira stanje društva i odnose unutar njega (Komedija ljubavi). Velik mu uspjeh donose nacionalna drama Pretendenti na prijestolje, drama u stihovima Brand (1866) te Peer Gynt (1867), jedan od njegovih najpopularnijih tekstova. Nakon toga razdoblja u potpunosti se posvećuje analizi prevladavajućih društvenih, moralnih i religioznih stajališta i konvencija te stvara nekoliko realističkih drama u kojima bespoštedno kritizira tadašnje društvo i njegov sputavajući odnos spram pojedinca. Stupovi društva (1877), Nora ili Lutkina kuća (1879), Sablasti (1881) i Neprijatelj naroda (1882), u kojima tematizira poslovni i politički svijet i progovara o odnosima među spolovima, braku i pravu žena, predstavljaju neke od njegovih najznačajnijih drama. U nekim komadima javljaju se modernistički elementi, a na planu dubinske psihologije lika Ibsen stvara nezaobilazna ostvarenja u povijesti dramske književnosti. Izdvajaju se još Divlja patka (1884), Rosmersholm (1886), Žena s mora (1888) te Hedda Gabler (1890). Ostala važnija djela: Savez mladih; Cezar i Galilejci; Graditelj Solness; John Gabriel Borkman; Kada se mi mrtvi probudimo. Njegov je dramski opus zadržao izrazito veliku popularnost u cijelom svijetu te je dugotrajno utjecao na gibanja unutar europske drame. Uz A. L. Kiellanda, B. Bjørnsona i J. Liea pripada takozvanoj velikoj četvorici norveške književnosti. Jedan od najvećih dramatičara u povijesti svjetske književnosti.