islam, monoteistička religija, nastala u Arabiji u VII. st. naučavanjem Muhameda i njegovih sljedbenika. Utemeljena je na Kuranu (sadrži 114 sura), Muhamedovim uputama i praktičnim savjetima, više moralnoga nego dogmatskoga karaktera. Osnovne dogmatske istine: vjera u jednoga Boga (Alah), odbacivanje kipova i slika, vjera u anđele (meleke), dobre i zle duhove (džinovi, šejtani), besmrtnost duše, uskrsnuće iz mrtvih, raj (dženet), pakao (džehenem) te sudnji dan i sudbinsko predodređenje (kada, kader). Božji su poslanici ili proroci: Adem (Adam), Nuh (Noa), Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus) i dr., te posljednji i najveći Muhamed (Rasul Alah). Sljedbenik islama naziva se muslim (u nas musliman, onaj koji je pokoran božjoj volji). Pet je gl. dužnosti muslimana: obavljati pet puta dnevno obredne molitve (namaz klanjanje Alahu), postiti u mjesecu ramazanu (bajram), davati milostinju siromasima i stradalima (zekat), hodočastiti barem jedanput u životu u Meku (hadž) i na uvjerljiv način svjedočiti vjeru u Alaha i Muhameda ili boriti se protiv neprijatelja (džihad). Dopušta se mnogoženstvo, zabranjuje uživanje alkohola i “nečistih” životinja.
Za početak islam. ere (hidžra) računa se 622. god., kada je Muhamed bio prisiljen pobjeći pred svojim protivnicima iz pov. arap. sjedišta Meke, u kojoj se štovao i sveti kamen (ćaba), u Medinu. Okupivši mnogobrojne pristaše, već 630. poduzima uspješan oružani povratak te Meka prihvaća novu vjeru i postaje vrhovno svetište i središte obveznog hodočašća vjernika. Islam je mogao izraziti identitet arap. svijeta u odnosu na druge već stvorene monoteističke relegije, napose kršćanstvo i judaizam, te se ubrzo pod zastavom islama ujedinjuju razna arap. plemena i stvara moćna arap. država pod vlašću kalifa. Naučavanjem o predodređenju (kismet), i rajskom životu kao nagradi za pogibiju u boju, stvorena je i visoko motivirana osvajačka vojska koja širi granice islama. Za prvih četiriju Muhamedovih nasljednika, izbornih kalifa (do 661), arap. vlast već obuhvaća, uz Arap. poluotok, i Bliski istok te Egipat, za dinastije Omejida (do 750) i Abasida (do 1258) islam osvaja Sjev. Afriku, Španjolsku, Zakavkazje, te se na Istoku preko Afganistana širi i na velik dio Indije.
Pogodujući seljaku u odnosu na zatečeni feudalizam osvojenih područja, naučavajući bratstvo među muslimanima bez obzira na etničku pripadnost, dolazi do masovnih preobraćenja na islam. Tako se širi arapski kao jezik Kurana, ali u islam. kulturi velik udio imaju i drugi narodi i pojedinci. Uz arap. centre kao što su Bagdad, Damask, Kairo, veliko je značenje i takvih kult. središta kao što su Samarkand, Buhara ili na Zapadu Córdoba. U tim i drugim središtima razvija se jaka kultura i znanost. Zahvaljući prevodilaštvu obnavlja se i ant. filoz.-znanstv. ostavština, a unutar samog islama razvijaju se, uz šerijatsko pravo, i nove teol.-prav. škole koje sistematiziraju jedinstven islamski vjersko-politički i pravni nauk (idžma). Od IX. st. i za eur. filozofiju nezaobilazni su komentari Platona i Aristotela koje daju al-Kindi i Alfarabi. Blisku vezu filozofije i znanosti ostvaruju Alfarabi (matematika) i jedan od najvećih mislilaca i istraživača, Avicena (medicina). Osobit je prinos maurske Španjolske u XII. st. čiji veliki predstavnici islam. filozofije Avempace, Abu Bakr, te os. znameniti Averroes, utječu i na skolastiku.
Nakon pogibije četvrtoga kalifa Alije (661), sam islam podijelio se na njegove pristaše (šiat-Ali), koji su tražili kalifsku čast za njegove neposredne nasljednike – šijite, te na sunite, pristaše predaje (sunna) koju su prisvajali Omejidi kao predstavnici stare arap. korejšitske kaste. U toj je podjeli izražena i različitost između novoosvojenog, pretežno perz. dijela islam. svijeta (šijiti, o. 10% muslimana) i arapskih i drugih većih sredina (suniti, o. 90%). Nova faza širenja islama vezana je uz osman. osvajanja u jugoist. Europi, gdje se islam osobito prihvaća u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Albaniji i Makedoniji. Islam ugl. prihvaćaju i svi tursko-tatarski narodi u Juž. Rusiji, Sibiru, te u Sr. Aziji, sve do Kine. Arap. trgovci širili su islam još od VIII. st. na Malajskom poluotoku i Sumatri, a u XV. st. on prodire i na velike indonez. otoke. Širenje islama prema središnjoj i istočnoj Africi (Zanzibar) također se nastavlja ranim trg. putovima te ga prati i širenje arap. jezika i kulture. U novije vrijeme, demograf. kretanjima, uz tradicionalne, javljaju se veće musl. zajednice i u Europi, objema Amerikama i Australiji. Računa se da poč. III. tisućljeća na svijetu ima više od 1 milijarde islam. vjernika.