Tonko Maroević
Maroević, Tonko, hrvatski povjesničar umjetnosti, književnik i prevoditelj (Split, 22. X. 1941 – Stari Grad, 11. VIII. 2020). Završio studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti (1963) te doktorirao (1976) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1963). Radio je kao asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti toga fakulteta (1965–70), a zatim, do umirovljenja, u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu (1970–2011). Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost, objavljivao kritike i rasprave, monografije te predgovore katalozima i mapama grafike (Slikanje i slikama predgovaranje, 2006). Objavio je više pjesničkih zbirki (Primjeri, 1965; Slijepo oko, 1969; Motiv Genoveve, 1986; Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Black & Light; 1995; Redak mulja, redak pjene, 2013) i knjiga književnih prikaza (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko, 1989; Klik!, 1998; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je, 2008; Skladište mješte sklada, 2010). Sustavno je pratio suremeno hrvatsko pjesništvo. Antologičar je hrvatskoga (Uskličnici, 1996; Svjetlaci, 2019) i katalonskog pjesništva (Bikova koža, 1987; Riječi za jedan lapidarij, 2018). Prevodio je s talijanskoga, francuskoga i španjolskoga, a prevoditeljsko je iskustvo utkano u knjigu Borgesov čitatelj (2005). Bio je redoviti član HAZU-a (od 2002), dobitnik Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo (2013) i nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.