jadransko pitanje, u međunarodnoj diplomaciji naziv za skup pitanja koja su se odnosila na politička i državna razgraničenja na Jadranu. Iako je tijekom cijele povijesti Jadran predstavljao poprište ukrštavanja interesa i teritorijalnih presezanja svjetskih sila, pojam jadransko pitanje poglavito se vezuje za diplomatske borbe tijekom i nakon I. svjetskoga rata. Jadransko pitanje zaoštrila su talijanska iredentistička presezanja, prisutna u talijanskoj politici od proglašenja Kraljevine Italije (1861), a osobito izražena početkom I. svjetskoga rata, kada Italija uz savezničko obećanje o ustupanju velikog dijela istočnojadranske obale (→ Londonski ugovor, 1915), stupa u rat na strani Antante. Istodobno pritiske vrši i srpska vlada koja od Antante traži izlaz na more preko Dalmacije, što je izravno u suprotnosti s politikom → Jugoslavenskog odbora i Države SHS na čelu s Narodnim vijećem u Zagrebu, uspostavljene od južnoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije. Proglašenje Kraljevine SHS (1918) nije Italiju omelo u nakani da okupira velik dio istočnoga Jadrana te 1920. stekne znatan dio toga teritorija (→ Rapalski ugovor). Nakon II. svjetskoga rata jadransko pitanje svedeno je na problem talijansko-jugoslavenskoga razgraničenja (Slobodni teritorij Trsta: STT). Mirovni sporazum iz 1947. predviđao je uspostavljanje STT-a kao tampon-države, koja nije uspostavljena, nego je teritorij ostao podijeljen na angloameričko (Zona A) i jugoslavensko (Zona B) okupacijsko područje. Dugogodišnji pregovori okončani su 1954. Londonskim memorandumom o tršćanskom pitanju, ukinuta je vojna uprava u STT-u, zona B i dio zone A pripali su Jugoslaviji, a ostatak zone A i grad Trst Italiji. Definitivno jugoslavensko-talijansko razgraničenje na Jadranu potvrđeno je tek 1975. → Osimskim sporazumima.