Josip Jelačić Bužimski
Jelačić Bužimski, Josip, grof, hrvatski ban (Petrovaradin, 16. X. 1801 – Zagreb, 20. V. 1859). Sin podmaršala → Franje; od mladosti se posvetio vojničkom pozivu. Veći dio života službovao na hrvatskoj Vojnoj granici, te sudjelovao u vojnim intervencijama u Italiji i u takozvanom Malom ratu na hrvatsko-bosanskoj granici. Pobočnik dalmatinskoga guvernera W. Lilienberga u Zadru 1837– 41; pukovnik i zapovjednik I. banske pukovnije u Glini 1841–48. Pristaša hrvatskoga narodnog preporoda; objavljivao pjesme u Danici ilirskoj, predsjednik glinske podružnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Njegovo imenovanje za hrvatskoga bana 23. III. 1848, ostvareno uz potporu baruna Franje Kulmera, Ljudevita Gaja i Narodne stranke, primljeno je u Hrvatskoj s velikim oduševljenjem. Od 8. IV. unaprijeđen u podmaršala te postavljen za vrhovnoga vojnog zapovjednika u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji te Vojnoj granici. Kao ban proglasio 19. IV. prekid realne unije s Ugarskom te sazvao Bansku konferenciju koja se poslije razvila u prvu hrvatsku vladu i donijela novi izborni zakon. Ukinuo kmetske odnose 25. IV. 1848, a 5. VI. 1848. sazvao Sabor. Nakon neuspješnog pokušaja njegova smjenjivanja, koji su poduzele mađarske vlasti u lipnju iste godine, Sabor mu je povjerio diktaturu. Dana 7. IX. objavio je mađarskoj vladi rat te 11. IX. započeo vojno djelovanje protiv revolucionarne Mađarske. Nakon prelaska Drave i pripajanja Međimurja, daljnje vojne operacije vođene su pod carskim zastavama kako bi se potaknulo preostalu carsku vojsku u Ugarskoj da mu se pridruži. Nakon neodlučene bitke kraj Pákozda (29. IX.) te ubojstva carskoga komesara Lamberga u Pešti, na čiju je potporu računao, Jelačić kreće na Beč kako bi ugušio tamošnje nemire. Dana 30. X. porazio je kraj Schwechata mađarsku vojsku prispjelu u pomoć revolucionarima te sudjelovao u borbama za Beč. U prosincu se vraća u Ugarsku te nastavlja ratovanje do sloma mađarske revolucije u kolovozu 1849. Od 2. XII 1848. obnašao je i dužnost guvernera Rijeke i Dalmacije te je na taj način okupio pod svojom upravom najveći dio hrvatskih zemalja. Poslije objavljivanja oktroiranog ustava od 4. III. 1849. izgubio dio popularnosti u Hrvatskoj. Nakon smrti postao jedan od simbola hrvatstva i otpora germanizaciji i mađarizaciji.