Josip II.
Josip II., rimsko-njemački car (Beč, 13. III. 1741 – Beč, 20. II. 1790). Najstariji sin → Marije Terezije i → Franje I. Stjepana Lotarinškog; nakon očeve smrti 1765. okrunjen za cara Svetoga Rimskoga Carstva i kao majčin suvladar vodio vojne, pravosudne i vanjske poslove. Odmah započeo s provođenjem reformi i promjenama u vanjskoj politici (približavanje Rusiji), što je dovodilo do sukoba s caricom. Nakon majčine smrti (1780) provodio opsežne reforme u duhu prosvijećenog apsolutizma (→ jozefinizam). Počeo s crkvenim reformama nastojeći podrediti Katoličku crkvu državnoj vlasti i zbližiti različite konfesije. Ediktom o toleranciji priznao slobodu vjeroispovijesti 1781, iduće godine ukinuo sve muške i ženske redove koji se nisu izravno bavili njegovanjem bolesnika ili nastavom, a imovinu iskoristio za financiranje školstva; otvorio školovanje pripadnicima svih vjera. Težio stvoriti jedinstvenu državu te je državne službe u Hrvatskoj i Ugarskoj podjeljivao Nijemcima i drugim strancima, a hrvatsko i ugarsko činovništvo premještao u austrijske zemlje. Godine 1784. proglasio njemački jezik službenim u cijeloj državi; 1785. razdijelio Hrvatsku i Ugarsku na deset okružja; krunu sv. Stjepana, simbol ugarskoga suvereniteta, dao iz Požuna prenijeti u Beč. Godine 1785. objavio patent o emancipaciji kmetova dajući im, među ostalim, i slobodu seljenja. Proveo reformu sudstva odvojivši ga od uprave; ukinuo torturu. Sve reforme, osim Edikta o toleranciji i odluke o ukidanju kmetstva, morao je opozvati kada mu je zatrebala potpora staleža zbog neuspjeha u ratu s Turcima (1788–90). Naprednih ideja i reformnih nastojanja, istodobno i samodržac koji nije priznavao državne i nacionalne posebnosti pojedinih zemalja.