Janko Jurković
Jurković, Janko, hrvatski književnik (Požega, 21. XI. 1827 – Zagreb, 20. III. 1889). Radio kao urednik u Katoličkom listu i Gajevim Narodnim novinama. Aktivan u organizaciji školstva i u kazališnom životu. Potpredsjednik Matice hrvatske 1882. Njegove novele (Pavao Čuturić, 1855; Timotije Patkov, 1872; Seoski mecenati, 1880; Slučaj provodadžija, 1881) obilježava upotreba realističkih postupaka, a takav pristup književnosti te njegovanje čistog jezika i visokih estetskih kriterija zagovara i u svojim književnoteorijskim raspravama (Moja o kazalištu, 1855; Misli o jeziku, 1855; Pismo njekom mladom prijatelju o spisateljskom zvanju, 1862). Važna mu je i estetička studija Ob estetičkih pojmovih uzvišena (1870). Pisao i dramske tekstove (Što žena može, 1872; Kumovanje, 1878; Smiljana, 1881; Čarobna bilježnica, 1886) te zanimljive feljtone i humoristične crtice (Tuskulandije, 1860).