kanonsko pravo, pravo Kat. (k. p. Rimske crkve) i Pravosl. crkve (k. p. Istočne crkve), za razliku od svjetovnog prava. Najstariji izvori zajednički su za obje crkve (Novi zavjet, djelomično Stari zavjet). Nakon rascjepa u XI. st. posebni izvori kanonskog prava Rim. crkve jesu naredbe papa i zaključci ekumenskih sabora i dr. Oni su sakupljani u razne zbirke (decretales), počevši od Gracijanova dekreta (o. 1140), te njegove nastavke i nadopune, koje su dobile stanovitu službenost rim. izdanjem i zajedničkim nazivom Corpus iuris canonici, koje je naredio i odobrio Grgur XIII. (1580–82). Zbirke su bile temeljno pravno oruđe za život Crkve dok nije sastavljen jedinstveni crkv. zakonik Codex iuris canonici (CIC), koji je objavio 1917. papa Benedikt XV. (2414 kanona u pet knjiga). Novi zakonik kanonskog prava objavio je 25. I. 1983. papa Ivan Pavao II. (1752 kanona u sedam knjiga). Gl. izvor k. p. Pravosl. crkve je Nomokanon u 14 naslova, zbirka propisa crkv. i svjetovnog prava, koja se temelji na mnogobrojnim ranijim zbirkama, a definitivnu redakciju i odobrenje carigradskoga crkv. sabora dobila je 920. Na temelju te zbirke nastale su razne kompilacije kanonskih propisa za pojedine autokefalne crkve, nadopunjene ustavima tih crkvi.