Karadžić, Vuk Stefanović, srpski jezikoslovac (Tršić, Srbija, 26. X. 1787 – Beč, 26. XI. 1864). Podrijetlom iz Hercegovine, po obrazovanju samouk. U Beču 1813. upoznaje Jerneja Kopitara koji ga upućuje u jezične studije i kulturne i političke veze. Od 1834. do 1841. skupljao građu po Crnoj Gori, Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija). U sukobu s tadašnjim režimom u Srbiji, najviše živio u Beču. Reforme koje je predlagao za srpski književni jezik (odustajanje od slavenoserpskog, približavanje narodnomu jeziku, pojednostavnjivanje ćirilice) prihvaćene su tek poslije njegove smrti (pravopis po načelima “piši kako čitaš” u Srbiji je uveden 1868). Njegovo nastojanje da općesrpski književni jezik bude ijekavski nije uspjelo. Koristeći se jezikoslovljem i pod utjecajem romantičarskih ideja, zapravo je zagovarao i ekspanzionističku velikosrpsku politiku: Hrvate štokavce smatrao je Srbima katolicima, kajkavce Slovencima, a samo je čakavce smatrao Hrvatima. Djela: Mala prostonarodna slavenoserbska Pesmarica (1814), Pismenica serbskoga jezika, po govoru prostoga naroda (1814), Kovčežić za istoriju, Srbi svi i svuda (1849).