Kastilja (španj. Castilla), pov. i geogr. središnja pokrajina Španjolske, zauzima više od jedne četvrtine španj. teritorija. Ugl. obuhvaća plato 650 do 800 m n. m. (Meseta Central) s kontinentalnom klimom; na S je ograničena Kantabrijskim gorjem, na I Betijskim Kordiljerima i na J Sierra Morenom. Dijeli se na Staru Kastilju (sjev. dio, današnja autonomna zajednica Castilla y León) i Novu Kastilju (juž. dio, današnja autonomna zajednica Castilla-La Mancha). Nazvana po brojnim utvrdama (kaštelima) sagrađenim tijekom ratovanja s Arapima. Grofovija K. postupno se ustrojavala uporedo s osvajanjima vladara Kraljevstva Asturije (Leóna) koji su preotimali arap. stečevine do r. Duero. U X. st. kastiljski grofovi stječu neovisnost; 1029. potpadaju pod Kraljevstvo Navarru, koja se 1035. podijelila na K., Navarru i Aragoniju. Kastiljski kralj Ferdinand I. Veliki (1035–65) zauzeo je León i dio Navarre, dočim je Alfons VI. Hrabri (1072–1109) oduzeo Arapima Toledo (1085). Poslije dugotrajnih dinastičkih ratova kralj Ferdinand III. Sveti (1217–52) sjedinio je K. i León (1230), a potom Arapima preoteo Córdobu (1236), Murciju (1241) i Sevillu (1248), čime je K. postala najjača država na Pirenejskom poluotoku i preuzela prvenstvo u rekonkisti španj. zemalja. U vrijeme kralja Alfonsa X. Mudrog (1252–82) osvojen je Cádiz (1262); Henrik III. Patnik (1390–1406) poč. XV. st. osvaja Kanarske otoke, a Henrik IV. Nemoćni (1454–74) Gibraltar (1462). Stupanjem Ferdinanda II. Katoličkog, supruga kastiljske kraljice Izabele I. (1474– 1504), na prijestolje Aragonije (1479), osigurani su preduvjeti za sjedinjenje obaju kraljevstava. God. 1492. osvojeno je posljednje arap. uporište na španj. prostoru (Granada). Do konačnog sjedinjenja K. i Aragonije došlo je tek nakon smrti Ferdinanda II. (1516), u vrijeme kralja Karla I. (rim.-njem. cara Karla V. Habsburgovca, 1519–56).