španjolska književnost Počeci španjolske književnosti vezani su uz lirsku i epsku poeziju. Najranija sačuvana lirika ljubavne tematike u arhaičnom obliku (jarchas) nastala je pod arap. utjecajima. U isto vrijeme nastaje i trubadurska poezija (mester de juglería), dok se u XIII. st. razvija učeno pjesništvo (mester de clerecía). Najvažnijim djelom srednovj. književnost smatra se epska poema Pjesma o Cidu, nastala o. 1140. Djelo se temelji na pov. kronici o velikašu Cidu i pisano je, za razliku od franc. i njem. epike toga vremena, u realističkom tonu. Za razvoj proze (prav. i pov. spisi) zaslužan je kralj Alfonso X. Mudri, dok je drama religiozne intonacije. Ljubavna lirika doseže vrhunac u XIV. st. “Knjigom dobre ljubavi” Juana Ruiza. Dramom “Celestina” Fernanda de Rojasa započinje renesansna književnost, u kojoj se ističu pjesnici Garcilaso de la Vega i Juan Boscán Almogáver, te mističari Sveti Ivan od križa i Sveta Terezija Avilska. Zlatni vijek španj. književnosti obilježen je romanom “Don Quijote” Miguela de Cervantesa (1547–1616), koji se po pripovjednim tehnikama i razvoju lika smatra prvim eur. modernim romanom. Lik iluzijama sklona “bistra viteza” do danas se smatra prototipskim junakom, čiji je tragičan sukob sa stvarnošću inspirirao mnoga glazb., kaz. i lik. ostvarenja. Drugi veliki pripovjedač toga razdoblja, Francisco de Quevedo, autor je slavnih pikarskih i satiričnih djela (“Životopis lupeža”). Španj. “zlatni vijek” vezan je uz baroknu poetiku, koja se ponajviše očituje u lirskim i dram. djelima. S tematske strane, barokno razdoblje prepoznaje se u pesimističnim tonovima i religioznom nadahnuću, dok umj. formu obilježava visoka estetizacija i uporaba složenih tropa i figura. Baroknu poetiku teorijski je u retoričkom priručniku opisao isusovac Baltasar Gracián y Morales, inače filoz. i didaktički autor. Barokna poezija oprimjerena je pjesničkim školama kulteranizam (culteranisimo kićena učenost) i gongorizam, prema pjesniku Luisu de Góngori, autoru lirskih zbirki (“Knjiga o satu”). Dramsku književnost obilježili su Lope de Vega tragikomedija (“Fuenteovejuna”), inovator u kaz. tehnikama, i Pedro Calderón de la Barca, nositelj baroknog duha i filoz. inspiracije, os. vidljivih u drami “Život je san”. U razdoblju prosvjetiteljstva u XVIII. st., razvijaju se antibarokne i neoklasicističke tendencije, a na samom kraju pojavljuju se obrisi romantičkog pokreta. Temeljeći se na odbijanju klasicističkih normi, romantičari oblikuju subjektivističku poetiku, kako u lirici, tako i u djelima pov. romana i kazališta. Među autorima ističu se M. J. de Larra, A. de Saavedra, J. Zorrilla i nobelovac J. Echegaray y Eizaguirre. Dok je za razdoblje realizma i naturalizma značajan razvoj romana (J. Valera, J. M. de Pereda, B. Pérez Galdós, V. Blasco Ibáñez i dr.), modernistička književnost slijedi sva poetička kretanja: parnasovce, simbolizam, futurizam i kreacionizam. Uza samu književnost, razvija se i knjiž. kritika i filoz. esejizam, na čelu s Ortegom y Gassetom. Modernističke poetike zagovaraju posebno pjesnici i pisci Miguel de Unamuno i Rubén Darío, Rafael Alberti, nobelovci Vincente Aleixandre i J. R. Jiménez, Antonio Machado i Federico García Lorca (njegov pjesnički i dram. opus – “Dom Bernarda Albe”, “Krvava svadba” – karakterističan je po spoju poetskog i naturalističkog izričaja). Za razvoj književnosti u XX. st. važni su i određeni generacijski pokreti (Generacija 98, novocentismo, Generacija 27), ali i polit. prilike koje su sred. stoljeća ograničavale autonomnu umj. evoluciju. Suvr. španj. književnost razvija se u svim knjiž. vrstama i oblicima, a posebno mjesto u svj. razmjerima zauzimaju novi naraštaji romanopisaca.