kiparstvo, G. Fernandez Pietà
kiparstvo, prikaz izrade brončanih kipova s grčkog tanjura, rano V. st.
kiparstvo, A. Rodin Lik koji leti
kiparstvo, također skulptura (od lat. sculpare oblikovati) i plastika (od grč. plassein oblikovati), grana lik. umjetnosti; vrsta lik. izražavanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima koji mogu biti klesani, rezani, modelirani ili lijevani, najčešće u čvrstim materijalima: kamenu, kovini, drvu, glini, bjelokosti, alabasteru, betonu i plast. masama. Skulptura i plastika sinonimi su za pojedinačno kiparsko djelo. Gl. izražajna sredstva kiparstva jesu masa, ploha, linija, svjetlo i sjena te boja. Skulpturu možemo podijeliti na: punu plastiku koja prikazuje lik u potpunoj trodimenzionalnosti i prostornoj prožetosti, i arhitektonsku plastiku (npr. karijatide) jasno izražene funkcionalnosti i povezanosti s organizmom građevine, te reljef gdje su figure vezane za podlogu (visoki i niski reljef). Tehnički kiparska ostvarenja dijelimo u tri grupe: djela koja umjetnik oblikuje sam, od skiciranja do konačne izvedbe (ugl. sitna plastika, radovi u vosku, drvu, kamenu, kovini, glini, alabasteru, bjelokosti i sl.); druga grupa kad umjetnik izrađuje djelo do određenog stupnja sam, a za konačan izgled potreban je neki tehn. postupak ili pomoćnici (npr. klesari); treća grupa, kad umjetnik izradi samo model, a pravi oblik djelo dobiva lijevanjem (bronca i plast. mase).
Početke kiparstva nalazimo u paleolitiku (Venera iz Willendorfa). Velik napredak od običnog modeliranja do klesanja zbio se u ←III. tisućljeću u Mezopotamiji i Egiptu. Prvu slobodno stojeću figuru ljudskog tijela stvorili su Grci. U dostojanstveno klas. grč. kiparstvo helenizam unosi patetiku; rim. umjetnost preuzima grč. tradiciju i oblikuje ju epigonski; najbolja rim. ostvarenja su portreti. Starokršć., biz. i predromanička umjetnost razvijaju pretežito dekorativni reljef na crkv. kamenom namještaju i liturgijskim predmetima od bjelokosti, kovine, zlata i emajla. S romanikom, pogotovo poslije s gotikom, oblikuju se kiparska ostvarenja vezana uz arhitekturu (reljefi na portalima, kapitelima i sl.). Renesansa oslobođa kip arhit. okvira i često ga prikazuje kao akt u punoj plastičnosti (Michelangelov David). Barok unosi u kiparstvo uzbuđenje, nemir i patetičnost (Berninijeva skulptura Zanos sv. Tereze). U razdoblju rokokoa dolazi do silnog razvoja sitne plastike, os. porculanske. Klasicizam se vraća na ant. uzore stvarajući ugl. djela epigonskoga karaktera (A. Canova i B. Thorvaldsen). Impresionizam u drugoj pol. XIX. st. negira stroge plastične oblike i nastoji fiksirati trenutačne vizualne impresije uzbuđenja i strasti (A. Rodin). Ekspresionizam odbacuje impresiju kao temeljni lik. izraz, upotrebljava stilizaciju oblika kao izraz duševnih zbivanja (E. Barlach), a poslije provodi negaciju prir. oblika (A. Arhipenko). Apstraktna se plastika odriče konkretnih oblika i predmetnih asocijacija (C. Brancusi, A. Calder, H. Moore). U drugoj pol. XX. st. kiparstvo ponovno poseže za realističnim, napose socijalno angažiranim temama; ostvaruje ih od grotesknih izobličenja do čistog naturalizma; često napušta klas. kiparske materijale i upotrebljava sintetske mase, pleksiglas, željezo i dr.