 |
|
| Službeni naziv: | Republika Kirgistan, Kyrgyz Respublikasy |
| Površina: | 199 900 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 5 004 000 (25 stanovnika/km2); 34% gradsko |
| Glavni grad | Biškek, 896 300 stanovnika (procjena 2005) |
| Upravna podjela | 6 oblasti i područje gl. grada |
| Službeni jezik | kirgiski i ruski |
| Valuta | som = 100 tyiyna |
Kirgistan, država u sred. Aziji, graniči s Kinom na JI i I, Kazahstanom na S, Uzbekistanom na Z, Tadžikistanom na JZ i J; unutar zemlje nalaze se dvije enklave koje pripadaju Uzbekistanu i jedna Tadžikistanu; nema morske obale.
Prirodna obilježja
Balikči
Biškek, vladina zgrada
Vrh Pobjede
Smješten na čvorištu dvaju velikih srednjoaz. planinskih lanaca, Tian Shana i Pamira, K. je pretežno planinska zemlja. Više od pol. teritorija nalazi se na nadmorskoj vis. iznad 2500 m, a manje od 15% na nižoj od 1000 m. Na krajnjem J pruža se Alajsko i Zaalajsko gorje (Transalay), najsjeverniji dio Pamira, s mnogim vrhovima iznad 5000 m, a najviši premašuju i 7000 m. U teško prohodnom planinskom području veliku važnost imaju planinski prijevoji, neki i na vrlo velikim visinama (npr. Taldyk, 3615 m; Kyzilart, 4280 m). U sred. i ist. dijelu, pretežno u smjeru Z–I pružaju se mnogi planinski lanci Tian Shana između kojih se pružaju riječne doline i zavale. Najviši je Vrh Pobjede (rus. Pik Pobedy, 7439 m) na krajnjem I zemlje. Kirgistanu na JZ pripada rubni dio Ferganske zavale u gornjem toku r. Naryn. Na S su plodne doline uz rijeke Ču i Talas, a na J uz Kyzyl Suu. Na krajnjem SZ rubni je dio Turanske nizine, a na SI zavala u kojoj je jezero Ysyk Köl. Zbog položaja duboko u az. kopnu i velike udaljenosti od mora klima ima oštra kontinentska obilježja s izrazitim utjecajem reljefa. Kontinentalnost se odražava u velikim godišnjim temperaturnim amplitudama i približno maloj količini padalina. U dolinama su ljeta suha i vruća, sr. srpanjska temp. većinom je 20–24 °C, ponegdje i 28 °C, a u planinama do 5 °C. Zime su hladne, u dolinama sr. temp. siječnja je -5 do -15°, a u visokim planinama oko -25 °C. Najviše planine, o. 3% površine, pod vječnim su snijegom i ledom. Padalina ima malo, smanjuju se od Z prema I, lokalno se povećavaju s nadmorskom visinom. Na Z padne 300–500 mm u nizinama, a 800–1000 mm u planinama, najviše na padinama okrenutima na Z ili S. Na I ima 200–300 mm. Velik je dio padalina u obliku snijega pa rijeke imaju najviši vodostaj u proljeće. Prir. vegetacija odraz je sušnosti i mijenja se s visinskim zonama. Prevladavaju suhe stepe i polupustinje, na većim visinama su stepe, zatim nešto crnogoričnih šuma (4% površine), a iznad njih su planinski pašnjaci i golet. Šume uz riječne tokove većinom su iskrčene. Nijedna tekućica ne ulijeva se u more. Najvažnija r. je Naryn, izvire na I Kirgistana i središnjim dijelom zemlje teče prema Z. U juž. dijelu zemlje teče Kara-Darja. Od tih dviju rijeka nakon sutoka (u Uzbekistanu) nastaje Sir-Darja, koja teče prema Aralskom jezeru. Iz Tian Shana mnogobrojne rijeke teku prema S i poslije nestaju u pustinji Muyunkum. Među najvećima od njih su Ču i Talas. Iz rubnoga planinskog područja na JI rijeke teku prema Tarimskoj zavali. Rijeke iz sjeveroist. dijelova utječu u jezero → Issyk-Kul’. To je najveće jezero u Kirgistanu (6280 km2), površina mu je na 1609 m n.m., a dubinom od 702 m među najdubljima je u svijetu. Prima 50-ak kratkih rijeka, voda mu je blago slana, a zimi se ne zaleđuje. Ostala jezera, prir. ili umjetna, znatno su manje površine.
Stanovništvo
dolina Čon-kemin
Karakal
unutrašnjost tradicionalne jurte u Ošu
Od približno 5 mil. st., o. 2/3 su Kirgizi, narod turkijske skupine. Govore kirgiski jezik koji je službeni (kao i ruski), pišu ćirilićnim pismom (od sred. 1920-ih do II. svj. rata pisalo se latinicom, a prije toga arap. pismom). Kirgizi su bili nomadi, sedentarni su postali tek u doba Sovj. Saveza uz kolektivizaciju poljoprivrede. Među manjinama najbrojniji su Uzbeci, o. 14% (većinom u Ferganskoj zavali), i Rusi, o. 12% (većinom u gradovima). Ostalo stanovništvo su Dungani, Ukrajinci, Ujguri, Tatari, Kazaci, Tadžici (svakih pribl. 1%), ima nešto Nijemaca i dr. Većina zemlje vrlo je rijeko naseljena s malenim, raštrkanim stočarskim naseljima. Gl. koncentracije stanovništva su u Ferganskoj zavali te u dolinama uz Ču i Talas na S. Od zemalja nastalih raspadom SSSR-a K. je među najslabije urbaniziranim, u gradovima živi tek trećina st., a praktički svi su gradovi nastali u sovj. razdoblju. Većinom su naseljeni Rusima, Kirgizi u njima čine manjinu. Najveći je gl. grad Biškek (prije Frunze), 896 300 st. (proc. 2005) na S zemlje, zatim Oš (230 400) i Džalal Abad (77 900) u Ferganskoj zavali, Kara-Köl (70 200) i Balykčy (ili Isyk Köl) (45 tis.) u zavali jezera Issyk-Kul’, Tokmak (63 000) i Karabalta (62 800) u dolini rijeke Ču na S. Porast broja st. od 15‰ (prosj. 1980–2001) određen je dosta visokim prir. priraštajem i emigracijom. Nakon osamostaljenja zemlje najviše je iseljavalo rus. stanovništvo koje je činilo gotovo četvrtinu ukupnoga, a zatim i Nijemci i Ukrajinci. Stopa rodnosti u međuvremenu je smanjena i iznosi o. 22‰, a smrtnosti o. 7‰. Očekivano trajanje života je o. 66 g. Stanovništvo je po strukturi dosta mlado, mlađi od 15 g. čine 32% st., a stariji od 65 g. 6%. Medijalna starost je 23 g. Većina st. (o. 75%) su sunitski muslimani, među Slavenima prevladavaju pravosl. kršćani (20%), nešto je luterana i dr. Prema služb. podacima nepismeno je samo nekoliko postotaka st. Obvezno školovanje sastoji se od 4 razreda osnovne i 5 razreda niže sr. škole. Najveće sveučilište je Kirgisko drž. sveučilište osn. 1951.
Gospodarstvo
jezero Issyk-Kul’
bazar u Ošu
Početak samostalne kirgiske države bio je u gosp. smislu obilježen velikim teškoćama. Kao i ostale bivše sovj. republike, K. je bio snažno integriran u gosp. sustav SSSR-a i u to područje bilo je usmjereno 98% izvoza. Gubitak velikog i sigurnog tržišta značio je snažan pad ind. i poljoprivr. proizvodnje. Ipak, nakon privatizacije (1992–96) i zahvaljujući dosta liberalnoj gosp. politici, pad je zaustavljen i počeo je oporavak. Privatizacija velikih poduzeća nešto je sporija te se nastoje privući strani investitori, a privatizacija poljoprivr. zemljišta bila je otežana međuetničkim napetostima Kirgiza i Uzbeka. S dohotkom od o. 300 USD po st. K. je dosta siromašna zemlja. Najvažnija gosp. grana još je poljoprivreda koja zapošljava polovicu st. i daje 40% BND-a. Najvažnija poljoprivr. područja su Ferganska zavala te doline rijeka Ču i Talas, a veliku važnost ima natapanje. Gl. su kulture pamuk, žitarice (pšenica, ječam, kukuruz, zob), duhan, šećerna repa, povrće (krumpir) i voće. U planinskom području važno je stočarstvo. Najviše se uzgajaju ovce (vuna) i koze, a na S zemlje i goveda (mlijeko). Važan je uzgoj konja kao radnih životinja i za dobivanje kumisa. U dolinama se dosta uzgaja dudov svilac. Rudna bogatstva su raznolika, ali se zbog nedostupnosti još slabo iskorištavaju. Među najvažnijima su ugljen, zlato (veliki rudnik kod Kumtora u Tian Shanu), antimon, srebro i uran. U Ferganskoj zavali otkriveni su nafta i plin, ali nedostatno za vlastite potrebe. Hidoenergija daje više od 3/4 el. struje. Industrijalizacija je počela u sovj. doba, ali je zbog izoliranosti ostala dosta slaba. Prevladavala je prerada vlastitih sirovina. Gl. su grane ind. tekstila (pamuk, svila, vuna, sagovi) i obuće, prehr. (prerada voća i povrća, mesa, ind. šećera i duhana) te kovinska. U novije doba počinje se razvijati proizvodnja strojeva i elektron. komponenti. Turizam je slabo razvijen, gl. su problem slabe prom. veze, a gl. privlačnosti očuvana priroda i mogućnost razvoja alpinizma. Vanj. trgovina dosta je skromna, a uvoz je nešto veći od izvoza. Gl. izvozni proizvodi: tekst. roba, obuća, duhan, zlato, uran, el. energija. Najviše se izvozi u Njemačku, Rusiju, Kinu i susjedne zemlje. Uvozi se nafta i plin, strojevi i uređaji, kem. i prehr. proizvodi, drvo i papir, a najviše iz Kazahstana, Rusije, Uzbekistana i Kine. Gl. je želj. pruga na S zemlje, a povezuje gradove Balykčy, Biškek i Karabaltu te vodi u Kazahstan. Gradovi u Ferganskoj zavali povezani su s uzbekistanskom želj. mrežom. Cestovni promet nešto je bolje razvijen, ali je znatno otežan teško prohodnim planinskim područjima. Mnoge ceste vode preko visokih planinskih prijevoja, npr. veza s Kinom ostvaruje se preko 3752 m visokog prijevoja Turugarta u Tian Shanu, a slične visine prelaze i ceste koje povezuju S i J zemlje. Međunar. zračne luke su u Biškeku i Ošu.
BNP (2002): 1,45 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 39%, industrija 26%, usluge 35%
Udio zaposlenih po sektorima (1999):
poljoprivreda 52%, industrija 12%, usluge 36%
Nezaposlenih (1998): 3,1%
Inflacija (1990–2001): 95,2%/god.
Realan rast gospodarstva (1990–2002): -2,2%/god.
Uvoz (2003): 554 mil. USD
Izvoz (2003): 505 mil. USD
BNP (2002): 1,45 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 39%, industrija 26%, usluge 35%
Udio zaposlenih po sektorima (1999):
poljoprivreda 52%, industrija 12%, usluge 36%
Nezaposlenih (1998): 3,1%
Inflacija (1990–2001): 95,2%/god.
Realan rast gospodarstva (1990–2002): -2,2%/god.
Uvoz (2003): 554 mil. USD
Izvoz (2003): 505 mil. USD
Povijest
Ozgon, minaret i mauzeolej
džamija u Narynu
U ←I. st. na prostoru gornjeg toka r. Jeniseja u središnjem Sibiru živjela su plemena Saka koje su početkom 1. tisućljeća pokorili Huni. U razdoblju od I–V. st. na području Kirgistana razvila se tzv. taštik kultura. Na čelu kirgiskih plemena tradicionalno su kanovi i kagani kao plemenski poglavice. U razdoblju od VI–VII. st. K. je bio središte Zapadnoturkijskog Kaganata koji se do X. st. proširio sve do Altaja i Bajkalskog jezera. Tijekom VII. st. Kirgizi su bili pod vlašću Kineza. Zanimljivo je da kineski i islamski pisani izvori od VII. do X. st. često opisuju Kirgize kao crvenokose i zelenooke, po antropološkim karakteristikama bližima europskom tipu. Nakon što su kraće razdoblje bili pod vlašću Ujgura, Kirgizi sredinom IX. st. utemeljuju samostalan kaganat. God. 1207. kaganat osvaja Džingis-kanov sin Joči. God. 1703, nakon pritiska zapadnomongolskog naroda Džungara, jenisejski Kirgizi povukli su se na područje Semirječja. Sukobi između dva naroda trajali su sve do 1757. kada su Džungare potukli Kinezi. Tada i Kirgizi dolaze pod vlast Kine. U razdoblju između 1825. i 1830. Kirgize je pokorio kokandski kan Muhamed Ali. U njegovo vrijeme izgrađen je Biškek (Pišpek), poslije glavni grad Kirgiza. Nakon što je, uz pomoć ruske vojske, uništen Kokandski kanat, veliki dijelovi Kirgistana su 1878. pripojeni Rusiji, te su uključeni u sastav Turkestanskog generalnog gubernatorstva. Nakon toga uslijedila je snažna ruska kolonizacija. Brojno rus. seljaštvo koje je naseljavalo kirgiska područja utjecalo je na iseljavanje samih Kirgiza u planinska područja. Djelomično i zbog toga 1916. u Kirgistanu je izbila velika pobuna protiv ruskih carističkih vlasti. Nakon Oktobarske revolucije u Kirgistanu je 1918. proglašena sovjetska vlast, a 1924. osnovana je Karakirgiska autonomna oblast. Godine 1926. utemeljena je Kirgiska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika u sastavu Ruske Sovjetske Republike, a 1936. Kirgistanska Sovjetska Socijalistička Republika kao samostalna jedinica u sastavu Sovjetskoga Saveza. Nakon II. svjetskoga rata uslijedila je intenzivna ruska kolonizacija Kirgistana pa su tako oko 25% stanovništva činili Rusi, 12% Uzbeki i 48% Kirgizi. Kada je došlo do raspuštanja Sovjetskoga Saveza, Kirgistan je u listopadu 1990. ukinuo komunistički sustav, a za predsjednika je izabran → Askar Akajev. Dana 15. XII. 1990. proglašena je Kirgiska Republika. Na predsjedničkim izborima 1995. i 2000. ponovno je izabran A. Akajev. Tijekom 1990-ih Kirgistan je bio u napetim međudržavnim odnosima s Uzbekistanom i Kazahstanom zbog neriješenih graničnih pitanja. Godine 1991. ulazi u Zajednicu Neovisnih Država (ZND), a u lipnju 1994. pristupa NATO-ovu programu Partnerstvo za mir. Kako bi poboljšao odnose s Rusijom, Kirgistan je u srpnju 1994. sklopio ugovor o vojnoj suradnji, a u ožujku 1996. potpisao je gospodarski sporazum s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom. Godine 2000. kirgistanske snage vodile su borbe s gerilcima Islamskog pokreta Uzbekistana. Početkom 2005. izbili su veliki narodni nemiri protiv predsjednika Akajeva i njegove vladavine (takozvana revolucija tulipana) pa je Akajev odstupio, za predsjednika je izabran nekadašnji premijer i vođa oporbe Kurmanbek Bakijev. Budući da nije ispunio predizborna obećanja, a gospodarska situacija u zemlji bila je sve teža, često je dolazilo do novih nemira pa je njegova vlada srušena 2010. Kao prijelazna predsjednica izabrana je Roza Otunbajeva. Kao rezultat referenduma 2010. parlament je dobio mnogo veće ovlasti. Potkraj 2011. na predsjedničkim izborima pobijedio je Almazbek Atambajev.