klasicizam, A. Canova Perzej s glavom Meduze
klasicizam, A. Palladio, vila Rotonda kraj Vicenze
klasicizam, Ch. Wren, Royal Exchange u Londonu
klasicizam, J. L. David Zakletva Horacijeva, Pariz, Louvre
klasicizam, naziv za razdoblje (epohu), stil ili smjer u eur. umjetnostima. Glazba. Oznaka za stilski pravac u eur. glazbi u drugoj pol. XVIII. i prvoj četvrtini XIX. st. Ima normativno i pov. značenje. Kao pojam za glazbu uveden poč. XIX. st. (prvi ga je nešto prije upotrijebio A.-E.-M. Grétry u svojim “Mémoires ou Essays”, 1789). Obično se dijeli na rano (pretklasično) razdoblje (do 1770) i na razdoblje visokog ili, prema najvažnijem središtu, bečkog klasicizma, os. vezanog uz stvaralaštvo J. Haydna, W. A. Mozarta i L. van Beethovena, vremenski između 1770. i 1830. (premda su klas. strujanja prisutna i u XX. st. – neoklasicizam). Temeljne značajke: u skladbi dominira nekom glasu povjerena člankovito građena melodija podesna za motivičku obradu; temeljno oblikovano načelo je tematsko-motivički rad; motiv i tema podvrgnuti su ritmičkim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz zadržavanje svojega osobnoga prepoznatljivog oblika; načelo suprotnosti izraženo je tematskim dualizmom, harmonijskim i tonalnim oprekama kao elementima dramske napetosti; prevlast homofonije, harmonija utemeljena na tonalnom sustavu (tonaliteti se ističu u naslovu skladbi, npr. sonata u cis-molu, simfonija u D-duru); prevladavanje sonatnog oblika i 4-stavačnoga sonatnog ciklusa; simfonizam, usko povezan s motivičkim radom, kao prevladavajuća skladateljska metoda; stvaralaštvo usmjereno na instrum. glazbu (solistička, komorna, orkestralna); označivanje tempa u rasponu koji je ugl. ostao do danas; povećanje orkestra; dinamiziranje i izdiferenciranje (punktiranje, sinkope, ligature, duole, triole) ritamsko-metričkih elemenata; nagli, revoluc. razvoj u kretanju od Haydna prema Beethovenu.
Književnost. Stilska epoha ili stilski pravac koji se javlja u XVII. st. i traje do pojave romantizma. Karakterizira ga nasljedovanje ant. knjiž. uzora, formi, stila i sadržaja, kao i slijeđenje strogih pravila knjiž. oblikovanja, uzvišenost stila, važnost jasnoće, mjere, harmonije i kompozicije, njegovanje poučnosti i visokih etičkih vrijednosti, kao i prevladavanje racionalnog principa nad strastima, osjećajima i neobuzdanom maštom te formalnim i sadržajnim prekomjernostima. Os. se snažno razvio u franc. književnosti, a djelo “O pjesničkom umijeću” Nicolasa Boileau-Despréauxa (1636–1711) reprezentativno iznosi poetička pravila. Književnost je po tome hijerarhijski uređen sustav knjiž. vrsta, koje se razlikuju po stilu, tematici, načinu izražavanja i dr., pri čemu su ep i tragedija najcjenjenije knjiž. vrste kojima pripada visoki stil, dok se komedija koristi niskim stilom. Sred. ličnosti franc. klasicizma su pisci uzornih tragedija Pierre Corneille i Jean Racine te komediograf Molière, koji se udaljuje od strogih klasicističkih normi, ali njeguje racionalnost, kompozicijska načela i didaktičnost. Prema nekim obilježjima svojih djela, predstavnicima klasicizma u njem. književnosti mogu se smatrati J. W. Goethe i F. Schiller, u tal. književnosti V. Monti i V. Alfieri, u engl. književnosti J. Dryden i A. Pope, a u rus. književnosti A. D. Kantemir, M. V. Lomonosov i G. R. Deržavin.
Likovne umjetnosti. Označuje dva razdoblja u eur. lik. umjetnosti. 1. Starije razdoblje XVI–XVII. st. ili Palladijev klasicizam; stil koji je tal. graditelj Andrea Palladio (1508–1580) inaugurirao u sjev. Italiji (čuvena vila Rotonda). U gradnji objekata oslanja se pretežito na rim. ant. uzore; u arhit. oblikovanje uvodi jasnoću i jednostavnost, princip ravnih linija; plastičnu dekoraciju svodi na minimum; arhit. koncepciji daje izraz mirne i dostojanstvene monumentalnosti. Snažno utjecao na eur. graditelje (J. van Campen u Holandiji; C. Perrault u Francuskoj; I. Jones i Ch. Wren u Engleskoj). 2. Mlađe razdoblje klasicizma (često se naziva neoklasicizam) traje od 1760. do 1830; pojavio se kao reakcija na raskošnost baroka i pretjeranost rokokoa te posljedica arheol. otkrića ant. umj. spomenika (npr. Pompeja). Gl. nositelji ideje k. bili su arheolozi i povjesničari umjetnosti J. J. Winckelmann i A. Cl. Ph. Caylus, pa se umjetnost k. ne vezuje izravno na umjetnost klas. Grčke i Rima, nego preko estetičkih zasada. Gl. je načelo traženje ant. ideala ljepote, jednostavnost i strogost arhit. objekata. Najbolja djela klasicizma u arhitekturi ostvarili su: u Engleskoj (gdje je samo nastavak Palladijeva klasicizma XVII. st.) R. i J. Adam, R. Smike; u Francuskoj J. A. Gabriel, B. Vignon, V. Louis; u Italiji C. Marchionni, a u Njemačkoj C. G. Langhans, K. F. Schinkel. U skulpturi epigonsko preuzimanje ant. oblika jedino se ističe virtuoznim tehn. dostignućima (tal. kipar A. Canova; njemački G. Schadow i danski B. Thorvaldsen, dok je osebujan realistički franc. kipar J. A. Houdon uz k. vezan samo vremenski). Slikari rabe hladne boje na motivima iz ant. svijeta koje slikaju na teatralan način, a najpoznatiji su Francuzi J. L. David, J. A. D. Ingres, a u Njemačkoj A. R. Mengs. U Francuskoj se razvijaju specifični oblici k. u pokućstvu i odijevanju: stilovi directoire i empire. U klasicističkoj arhitekturi u Hrvatskoj značajna je pojava B. Felbingera u Zagrebu, a odjeke k. nalazimo na platnima V. Karasa.