švicarska glazba. Do XIX. st. glazb. život i glazb. kultura na području današnje Š. bili su obilježeni utjecajima iz matičnih zemalja triju jezičnih skupina – talijanskima, francuskima i njemačkima. Glazba se stoljećima njegovala u samostanima i biskupskim sjedištima. Istaknuta središta srednjovj. liturgijske glazbe bili su samostan Sankt Gallen (osn. 720) u kojem su djelovali Notker Balbulus (o. 840–912) i Tu(o)tilo (? – 915), istaknuti autori sekvenca i tropa, pa samostani Reichenau (osn. 724) s Hermannusom Contractusom (1013–1054), Einsiedeln i Engelberg. Od XI. st. glazba je dio samostanskih prikazanja, iz kasnog XIII. st. prvi su spomenici crkv. višeglasja, iz XIV. st. prvi podaci o orguljama. Pri raznim svečanostima u gradovima sudjelovali su profesionalni grad. glazbenici (Stadtpfeifer, Spielleute). Na prvom sveučilištu u Bernu (osn. 1460) od poč. se predavala glazba, potkraj XV. st. osnivaju se tiskare nota, počinje tiskanje glazb. priručnika. U XVI. st. objavljuju se protest. pjesmarice (Sankt Gallen 1533, Basel 1559, Schaffhausen 1569, Bern 1606), djeluju dva glazbenika međunar. ugleda – skladatelj Ludwig Senfl i teoretičar Henricus Glareanus, te više istaknutih stranih skladatelja. Od XVII. st. razvoju švic. glazbe znatno pridonose amaterska glazb. društva Collegia musica (prvo je osnovano u Zürichu 1613, a ono iz Winthertura djeluje neprekidno od 1629. do danas). U XVIII. st. prevladavaju svjetovni elementi, stvaraju se moralističke i domoljubne pjesme i solističke popijevke. Iz škol. isusovačkih drama u drugoj pol. XVIII. st. razvija se Singspiel u kojem ima i pučkih napjeva (“Seoski vrač” J.-J. Rousseaua, rođenog u Ženevi, pročuo se po cijelom svijetu), osnivaju se orkestri, postavljaju temelji simfonijskoj i komornoj glazbi. U XIX. st. osnivaju se glazb. društva, organiziraju izvedbe oratorija i orkestralnih djela, promiče se zborno pjevanje, objavljuju zbirke nar. napjeva njem. i franc. dijela zemlje. Sred. stoljeća glazba poprima eklektički međunar. značaj, skladatelji u duhu kasnoga romantizma stvaraju simfonije, opere, popijevke (najpoznatiji majstor te vrste je Othmar Schoeck, 1886–1957). U XX. st. švic. skladatelji slijede eur. glazb. kretanja sintetizirajući pretežno franc. i njem. utjecaje, pa je suvr. švic. glazba u znaku stilskog pluralizma s neoklasicističkim, polifoničkim, verdijanskim i verističkim (H. Sutermeister), impresionističkim, dodekafonijskim, ekspresionističkim, jazzističkim i eksperimentalnim obilježjima i značajkama. Među švic. skladateljima novijeg vremena više ih je steklo međunar. ugled (Ernst Bloch, Frank Martin, Roger Vuataz). Od 1900. djela švic. skladatelja promiče Društvo švic. glazb. umjetnika priređujući svake godine u raznim švic. gradovima svečane koncerte i objavljujući njihova djela. Među orkestrima svj. je ugled stekao Orkestar romanske Švicarske. Brojne su glazb. škole (Konzervatorij u Ženevi osn. još 1835), znatno je razvijena muzikologija (na sveučilištima postoje muzikološke katedre), objavljuju se glazb. časopisi i djela švic. skladatelja iz starijih razdoblja.