francuska umjetnost

francuska umjetnost, N. Poussin Trijumf Neptuna, XVII. stoljeće, Philadelphia, Museum of Art

francuska umjetnost, braća Limbourg, minijature iz Časoslova vojvode od Berryja, XV. stoljeće

francuska umjetnost, A. Renoir Veslači, Chicago, The Art Institute

francuska umjetnost, A. Rodin Građani Calaisa

francuska umjetnost, S. Marmion Prizori iz života sv. Bertina, XV. stoljeće, Berlin, Staatliche Museum

francuska umjetnost, dvorac Versailles, XVII. stoljeće

francuska umjetnost, F. Léger Dvije žene s cvijećem, London, Tate Gallery

francuska umjetnost, Le Corbusier, Unité d’Habitation u Marseilleu, 1952.

francuska umjetnost, P. Vignon, J. Huvé, St. Madeleine u Parizu, početkom XIX. stoljeća

francuska umjetnost, D. Ingres Turska kupelj, XIX. stoljeće. Pariz, Louvre

francuska umjetnost, vitraji u Chartresu, XII. stoljeće

francuska umjetnost, unutrašnjost bazilike sv. Marije Magdalene u Vézelayu, XII. stoljeće

francuska umjetnost, A. Watteau Mezzetin, XVIII. stoljeće. New York, Metropolitan Museum of Art

francuska umjetnost, E. Bouchardon Usnuli faun, XVII. stoljeće. Pariz, Louvre

francuska umjetnost, P. Puget Milon i Kroton, XVII. stoljeće, Pariz, Louvre

francuska umjetnost, kipovi na portalu katedrale u Chartresu, XII. stoljeće

francuska umjetnost, stubište u dvorcu Blois, XVI. stoljeće
francuska umjetnostNa prostoru današnje Francuske postoje mnogobrojni lokaliteti iz doba prapovijesti s artefaktima raznih paleolitičkih kultura i špiljskim slikama (među najznačajnije spada špilja Lascaux); menhiri i dolmeni potječu iz brončanoga doba; od ←VII. st. razvila se keltska kultura (oružje i nakit od kovine s vegetabilnim ornamentima). Od ←II. st. jača utjecaj antičke grčke i rimske umjetnosti; u drugoj polovici I. st. niču rimski akvedukti, amfiteatri, slavoluci, kazališta, hramovi i dr. (Nîmes, Orange, Arles). U doba predromanike razvile su se merovinška i karolinška umjetnost koje su sintetizirale antičku tradiciju s novim rustikalnim shvaćanjem novopridošlih plemena. Podižu se crkve po uzoru na starokršćanske bazilike; izrađuju se skulptura u bronci, reljefi u bjelokosti i zlatarski proizvodi (konjanički kip Karla Velikog). U samostanima se razvijaju skriptoriji crkvenih knjiga (“Lotarov evanđelistar”). Jačanjem Crkve i feudalnoga društva F. postaje središte mnogih duhovnih i kulturnih pokreta i reforma u zapadnoj Europi (samostan Cluny, Sveučilište u Parizu). Od XI. do poč. XIII. st. u doba romanike podižu se monumentalne romaničke crkve, samostani, burgovi i gradske vijećnice (Tours, Pariz, Avignon, Orange, Poitiers, Cluny). Crkve zadržavaju oblik bazilike, s ravnim stropom ili svodom, ponegdje s kupolom (bizantski utjecaj). Romaničko kiparstvo strogo je podređeno arhitektonskoj kompoziciji i dekoraciji građevina. Fresko slikarstvo oslanja se na iluminaciju; javljaju se oslikani vitraji (Chartres, St. Denis); u zlatarstvu se obilato rabi emajl (Limoges), raskošne tapiserije i tkanine za odjeću izrađuju se u tkaonicama Toursa, Chartresa i Reimsa. Gotika se javlja već početkom XII. st. (opatijska crkva St. Denis u Parizu); pun zamah izgradnje dogodio se tijekom XIII. st. u bogato raščlanjenim vitkim crkvenim građevinama diljem Francuske (Chartres, Reims, Amiens, Rouen, Pariz i dr.). Uporabom sve bogatijih ukrasa nastaje plamena (flamboyant) ili cvjetna gotika (Rouen, Troyes). U gotičkom stilu grade se reprezentativne vijećnice (Arras), građanske i cehovske kuće, palače, utvrde (Carcassonne, Avignon) te utvrđene rezidencije (papinski dvor u Avignonu). Gotičko je kiparstvo vezano uz arhitekturu (kameni portali s mnogim kipovima i reljefima, oltari, pregrade, kipovi na kapitelima); reprezentativni primjeri nalaze se na prvostolnicama u Chartresu, Amiensu, Reimsu, Vézelayu i Strasbourgu. Slikarstvo južne Francuske oslanja se na talijanske utjecaje koji su stizali preko papinskoga dvora u Avignonu, a sjeverne Francuske na staronizozemsku tradiciju. U drugoj polovini XIII. st. Pariz postaje središte izrade iluminiranih rukopisa; u minijaturnom slikarstvu unosili su se suvremeni sadržaji (minijature iz rukopisa “Časoslov vojvode od Berryja” braće Limbourg). Značajne su radionice vitraja (Chartres, Bourges i pariška Sainte-Chapelle) i tapiserije sakralnog i svjetovnog sadržaja (Pariz, Arras).
Talijanski umjetnici donijeli su renesansne elemente ponajprije u južnu Francusku. Grade se dvorci uz rijeku Loire (Blois, Amboise, Chambord) i u okolici Pariza (Chantilly). Skulptura se oslobađala podređenosti arhitekturi; najznačajniji francuski majstori jesu: J. Goujon i G. Pilon. Najvažniji predstavnici francuskoga renesansnog slikarstva jesu: J. Fouquet, J. Clouet i njegov sin François, a značajna je fontenbloška slikarska škola.
Barok je zastupan uglavnom u sakralnim građevinama, napose u crkvama isusovaca; u svjetovnom graditeljstvu prevladava raščlanjivanje građevina kolonadama i pilastrima. Skulpture kipara F. Girardona i P. Pugeta imaju uglavnom patetična obilježja; u to se doba razvio poseban žanr vrtne skulpture (urešavanje parkova mitologijskim i alegorijskim figurama). Na slikama G. de la Toura prisutni su elementi talijanskoga luminizma, dok je realizam sjevernjačkoga podrijetla prisutan u seoskim prizorima slikara obitelji Le Naina. N. Poussin nadahnjivao se antičkom umjetničkom baštinom, a C. Lorrain slikar je herojskih krajolika, s ant. hramovima i ruševinama, Ch. Lebrun, P. Mignard i H. Rigaud predstavnici su reprezentativnoga dvorskog slikarstva, uglavnom portreta. Znatan doprinos razvoju grafike na početku XVII. st. dao je J. Callot.
Klasicizam se pojavio u doba Luja XIII.; cvao je za Luja XIV. (stil Luja XIV., 1660–1700). U tom je stilu započeta gradnja Louvrea, dvorca u Versaillesu (arhitekt L. Le Vau), a raskošan park oko dvorca, strogih geometrijskih uzoraka, projektirao je začetnik francuskoga parka A. Le Nôtre. Graditelj J. Hardouin-Mansart podignuo je reprezentativne građevine u Parizu i Veliki Trianon u parku dvorca Versaillesa. U doba rokokoa (stil Luja XV., 1700–50) gradile su se palače i dvorci jednostavnih vanjština i bogato urešenih interijera. U doba neoklasicizma stila Luja XVI. (1750–89) i ampira (1789–1814) u sakralnom i profanom graditeljstvu dominiraju grčki i rimski uzori (crkva Sv. Geneviève, danas Panthéon, u Parizu, djelo G. Soufflota, i Vojna škola u Parizu arhitekta J. A. Gabriela), te na javnim građevinama (slavoluci Carousel i Arc de Triomphe u Parizu). Klasicističko kiparstvo isprva slijedi kasnobarokne sheme, J.-B. Pigalle ga je postupno usmjerio prema rokokou; vrhunac toga stila došao je do izražaja u unutarnjem uređenju dvoraca te kraljevskih i plemićkih palača. J. A. Houdon obogatio je klasicističku skulpturu realističnom portretnom plastikom. Na kiparstvo ampira odlučujuće je utjecao Canovin klasicizam. Duh rokokoa rafinirano je izražen u slikama otmjenih svečanosti i pastoralnih prizora A. Watteaua, portretima i ženskim aktovima F. Bouchera i u slikama J.-H. Fragonarda, a realističkim prizorima iz obiteljskoga života i mrtvim prirodama izdvaja se J.-B. S. Chardin.
U prvoj polovini XIX. st. prevladavao je utjecaj Kraljevske Akademije i klasicističkog pristupa, a duh romanticizma pokrenuo je zanimanje za prošlost i potaknuo mnogobrojne restauracije srednjovjekovnih spomenika (E. E. Viollet-le-Duc obnavlja crkvu Notre-Dame u Parizu). U duhu historicizma projektira Ch. Garnier parišku Operu. Naglom industrijalizacijom šire se gradovi, ruše se povijesne jezgre, a novim urbanističkim planovima stvaraju se široke avenije sa zelenim površinama i parkovima; rabe se novi materijali i tehnologije (Eiffelov toranj u Parizu arhitekta G. Eiffela). Romantična koncepcija vidljiva je u djelima kipara D. D’Angersa i F. Rudea. Realizmom se isticao A. L. Bayre, dok je u duhu francuske tradicije radio J.-B. Carpeaux. Na kiparstvo na prijelazu iz XIX. u XX. st. utjecali su A. Rodin, A. Bourdelle i A. Maillol. U slikarstvu najveći pobornici klasicizma jesu: J. L. David i A. Gros, autori velikih kompozicija, te izvrstan portretist J. A. D. Ingres. Slikari romantizma suprotstavljali su se akademskim normama. Prethodnik toga pravca je Th. Géricault, a glavnu predstavnik novoga pokreta E. Delacroix, slikar bogatih kolorističkih harmonija. Pod utjecajem engleskih pejsažista skupina mladih francuskih slikara Th. Rousseau, C. Corot i J.-F. Millet slikaju izravno u prirodi i stvaraju barbizonsku školu. Realističkim načinom, gotovo fotografskom istinitošću, slikao je teme iz svakodnevnoga života G. Courbet. Grafičar i slikar H. Daumier kritičar je negativnih političkih i društvenih pojava, kao i P. Gavarni; G. Doré uglavnom se bavi ilustriranjem. É. Manet napušta akademska pravila i slika koloristički slobodnije. Inspirira niz slikara koji slikaju vibracije svjetlosti i stvaraju nov likovni izraz nazvan impresionizam. Glavni predstavnici C. Monet, C. Pissarro i A. Sisley slikaju atmosferske i kolorističke mijene u krajolicima, dok je ljudski lik bio glavna tema A. Renoira. Njihov suputnik E. Degas oslanjao se više na crtež. Poentilisti G. Seurat i P. Signac grade kompoziciju s pomoću bezbrojnih sitnih čestica primarnih boja. Nasuprot impresionističkom rastvaranju čvrstih oblika, P. Cézanne teži za sintezom oblika, čime je zaokupljen i P. Gauguin, koji je radio koloristički raskošne kompozicije, a Nizozemac V. van Gogh, preteča europskog ekspresionizma, ostvario je temperamentnim potezima i žarkim bojama mnoga remek-djela. H. Toulouse-Lautrec u svojim je djelima zabilježio atmosferu pariškoga boemskog života.
Početkom XX. st. nove se težnje naslućuju u pokretu art nouveau (tzv. stil 1900), koji nije donio bitnih strukturalnih inovacija, nego je jačao primjenu secesijskih dekorativnih elemenata; H. Guimard gradi ulaze u parišku podzemnu željeznicu. Na razvoj novih oblika utjecala je primjena armiranobetonskih konstrukcija i staklenih stijena (među prvima rabi ga u projektiranju arhitekt A. Perret); razvoj suvremenog urbanizma potaknuo je projekt T. Garniera za satelitski grad Cité Industrielle (1904). Nakon I. svjetskoga rata na arhitekte je odlučujuće utjecao funkcionalistički pristup arhitekturi i urbanizmu Le Corbusiera; njegova su djela potaknula razvoj internacionalnoga stila; kubističke volumene ostvario je R. Mallet-Stevens, a za socijalno angažiran pristup zalagao se A. Lurçat. Nakon II. svjetskoga rata Le Corbusier gradi stambeni kompleks Unités d’habitation u Marseilleu te podiže sakralne objekte afirmirajući brutalizam (kapela u Ronchampu). U stambenoj izgradnji 1960-ih godina pristupilo se izgradnji tzv. satelitskih gradova te poslovno-komercijalnih centara (La Défense). Izgradnjom novoga turističkog naselja Port Grimaud arhitekt F. Spoerry nagovijestio je postmodernistički pristup arhitekturi koji se afirmirao izgradnjom Centra Georges Pompidou (arhitekti R. Piano i R. Rogers) i stambenim kompleksom Arcades du Lac kraj Pariza (R. Bofill). Potkraj XX. st. ostvaruju se u Parizu veliki projekti: Parc de la Villette (B. Tschumi), Institut du Monde Arabe (J. Nouvel), Grande Arche (O. von Spreckelsen), nadogradnja Louvrea (I. M. Pei), Bibliothèque Nationale de France (D. Perrault). Kiparstvo je početkom XX. st. bilo pod utjecajem kubizma, nadrealizma i apstrakcije. U duhu kubizma nova rješenja istražuju H. Laurens, A. Arhipenko, J. Lipchitz, O. Zadkin. Do potpune apstrakcije razvio se C. Brancusi. Nadrealističke figuralne kompozicije radio je A. Giacometti. Tradiciju ekspresionizma s temom ljudske figure nastavili su G. Richier i J. R. Ipoustéguy. Najnovije tendencije u skulpturi u kojima se isprepleću elementi neodadaizma, nove figuracije, apstraktnog ekspresionizma, geometrijske apstrakcije zastupa G. Segal. J. Le Parc i P. Bury afirmiraju op-art i kinetičku umjetnost, a novi realizam Christo. U Parizu, umjetničkom žarištu Europe, početkom XX. st. razvili su se mnogi pravci, tako 1905. godine fovizam, u kojem je došlo do potpune prevlasti žestokih boja te plošnog rješavanja površine, a glavni su predstavnici H. Matisse, M. Vlaminck, G. Rouaoult, R. Dufy i A. Marquet. Inaugurirajući kubizam (1907/08), P. Picasso i G. Braque pokrenuli su ključni zaokret u pogledima prema likovnoj problematici i metodama; analitički, a potom sintetski kubizam, slijedili su F. Léger, J. Gris i A. Lhote. Istodobno se razvijao simbolizam O. Redona, koloristički lirizam P. Bonnarda i sintetizam M. Denisa. Poetičan svijet veduta i krajolika izgrađivali su M. Utrillo i A. Dunoyer de Segonzac. Tapiserist J. Lurçat prvi je autor moderno koncipirane tapiserije. H. Rousseau, zvan Carinik, začetnik je naivnoga slikarstva, a slijedili su ga Séraphine, A. Bauchant i C. Bombois. Od 1919. djeluje u Parizu grupa Dada; godine 1924. afirmiraju nadrealizam M. Ernst, H. Arp i J. Miró, a poslije S. Dalí i Y. Tanguy. Većina inozemnih slikara koji su djelovali u Francuskoj pripadali su → pariškoj školi (École de Paris) i afirmirali nov pristup likovnim problemima (slikari španjolskoga podrijetla P. Picasso i J. Gris, Nizozemac K. Van Dongen, Japanac T. Foujita, Talijan A. Modigliani, Bugarin J. Pascin, Rus M. Chagall, Poljaci M. Kisling i E. Zak te slikar litavskoga podrijetla Ch. Soutine i dr.). M. Gromaire stvara vlastiti ekspresionističko-realistički izraz. Nakon II. svjetskoga rata apstrakcija postaje dominantan likovni izraz; informel slijede J. Fautrier, J. Bazaine, L. Gishia, P. Soulages, kinetičko-geometrijsku apstrakciju afirmiraju V. Vasarely i J. R. Soto te Grupa za istraživanja vizualne umjetnosti u Parizu, koja djeluje 1960–80. (J. Le Parc, F. Morellet, H. Garcia-Rossi, F. Sobrino). Figuralne tendencije obnavljaju se u djelima Balthusa i kulminiraju u grubo stiliziranim portretima i vedutama B. Buffeta, dok je J. Dubuffet začetnik stila art brut. Kao odjek američkoga pop-arta javlja se početkom 1960-ih novi realizam, a glavni su mu protagonisti Y. Klein i Arman koji eksperimentiraju s novim slikarskim tehnikama. Na to se nastavlja smjer nove figuracije, koja se razvija pretežno u znaku socijalnih prosvjeda (E. Arroyo). D. Buren, Ch. Boltanski, A. P. Arnal istražuju konceptualnu umjetnost i bave se instalacijama. R. Combas, J. Ch. Blais i dr. bave se slobodnom figuracijom, dok G. Garouste reinterpretira djela starih majstora.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: