Konstantin I. Veliki
Konstantin I. Veliki (Flavius Valerius Aurelius Constantinus), rimski car (Naissus, danas Niš, 27. II. 285 – Nikomedija, 22. V. 337). Sin cara → Konstancija I. Nakon očeve smrti vojska ga je izvikala za cara (306). Od početka vladavine vodio borbe s petoricom suparnika za carsko prijestolje: 310. dao je ubiti Maksimijana, iduće godine umro je Galerije, a Maksencija je 312. porazio u bitki kraj Mulvijskoga mosta (Pons Mulvius). Prema predaji, uoči te bitke na nebu se ukazao križ s natpisom In hoc signo vinces, te se tako počelo vjerovati da kršćanski Bog podržava Konstantina. U Milanu 313. objavljuje edikt kojim je kršćanska vjera proglašena ravnopravnom. Nakon što je preostali suparnik Licinije nastavio s progonima kršćana, Konstantin ga je porazio i dao ubiti (324); otada je vladao kao samovladar, a kršćanstvo je postalo povlaštenom vjerom. Godine 325. sazvao je prvi opći sabor Kršćanske crkve u Niceji, gdje je prihvaćeno takozvano Nicejsko vjerovanje. Za novu prijestolnicu odabrao je stari Bizantij (Byzantion) u Zlatnom Rogu, koji je po njemu prozvan Konstantinopol (330). Tijekom vladanja vodio je više uspješnih ratova protiv Sarmata i Perzijanaca. U unutarnjoj upravi nastavio Dioklecijanove reforme, ali je zatirao svaku uspomenu na nj (rušenje spomenika). Male zemljoposjednike vezao je uz zemlju (332) stvarajući novi kolonatski sustav. Provodio je načelo po kojem je vladar i državni i crkveni poglavar, što je kroz stoljeća održalo ustroj Bizantskoga Carstva.