 |
|
| Službeni naziv: | Republika Kostarika, República de Costa Rica |
| Površina: | 51 100 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 3 942 000 (77 stanovnika/km2); 60% gradsko |
| Glavni grad | San José, 335 000 stanovnika (procjena 2005) |
| Upravna podjela | 7 provincija (provincia) |
| Službeni jezik | španjolski |
| Valuta | kolon ( colón CRC) = 100 sentima (céntimos) |
Kostarika, država u Sr. Americi (na Prevlaci), graniči s Panamom na JI i Nikaragvom na S; izlazi na Tihi i Atlantski ocean (Karipsko more); ima 1290 km morske obale.
Prirodna obilježja
San José
slapovi Rara Avis
plava iguana, Puerto Quepos
vulkan Arenal
K. je pretežno planinska zemlja čijim se sred. dijelom, od SZ prema JI pružaju planinski lanci, cordilleras i razdvajaju dva primorja. Sjev. dio gorja vulkanski je aktivno područje (Cordillera Volcánica), a od SZ prema JI niže se nekoliko lanaca s više aktivnih vulkana (Volcán Arenal, Volcán Barva, Volcán Turrialba, 3339 m, Volcán Poás, 2704 m, Volcán Irazú, 3432 m). Posljednja dva nalaze se u blizini gl. grada San Joséa i do njihovih kratera vode asfaltirane ceste te su važno turist. odredište. Irazú je drugi najviši vrh zemlje i s njega se vide obje obale. Pepeo iz erupcija sred. 1960-ih nanio je velike štete poljoprivr. posjedima. Poás je posljednju erupciju imao 1979, a od 1989. izbacuje dim, pepeo i sumporne pare koje uzrokuju kisele kiše i zdravstv. probleme. Podno vulkana nalazi se Meseta Central, populacijsko žarište zemlje. To je planinska zavala na više od 1100 m n.m., površine o. 9000 km2, niskim brežuljcima “pregrađena” u dva dijela: ist. dio odvodnjava se rijekom Reventazón prema Karipskome moru, a zap. dio rijekom Río Grande de Tárcoles prema Tihom oceanu. Tlo u zavali vrlo je plodno, bogato mineralima, nastalo trošenjem vulkanskog pepela. Juž. dio planinskog područja čine Cordilerra Talamanca, bitno drukčijih geol. obilježja. Područje nije vulkanski aktivno, građena je pretežno od intruzivnih granitnih stijena, a nastala je kao batolit. Ima desetak vrhova viših od 3000 m, uključujući Chirripó Grande (3819 m), najviši vrh zemlje. Podno strmih padina prema jz strani nalazi se još jedna plodna planinska dolina, Valle del General. Karipsko primorje prostire se s i i od gorja. To je ravničarsko područje ugl. niže od 120 m, blago nagnuto prema SI. U sjev. dijelu, uz granicu Nikaragve, zadire duboko u unutrašnjost, a prema J suzuje se u vrlo usku zonu uza slabo razvedenu obalu. Tihooceansko primorje najmanja je prir. cjelina, sastoji se od nekoliko manjih nizina i dolina rijeka, a u sred. dijelu niže gorje izbija do mora. Obala je strmija i razvedenija, s nekoliko većih zaljeva i poluotoka. Kostariki pripada i nenaseljen Kokosov otok (Isla del Coco) u Tihom oceanu, gotovo 500 km j od kopna, poznat po endemskoj flori i fauni. Klima je tropska i suptropska, u sred. planinskom području bitno modificirana reljefom. U tihooceanskom primorju termička strujanja donose obilne padaline, većinom više od 3000 mm godišnje. Kišno razdoblje u juž. dijelu traje od travnja do prosinca, a u sjevernom od svibnja do studenog. Temperature su visoke, često prelaze 35 °C. U karipskom primorju pasati donose padaline koje su obilne tijekom cijele godine, većinom između 3500 i 5000 mm. Dnevne temp. također premašuju 35 °C, katkad su i znatno više uz jaku sparinu. U sred. planinskom prostoru klimatski se uvjeti mijenjaju s visinom – temperature su niže, a količina padalina uvelike ovisi o izloženosti vlažnim strujanjima. U Meseti Central (iznad 1100 m n.m.) temperature su ujednačene tijekom cijele godine, kreću se od 21 do 25 °C, godišnje padne oko 1800 mm padalina. Južnija i nešto niža dolina Valle del General vlažnija je (2800 mm) i toplija (27–32 °C). Bujne trop. šume, ugl. od vazdazelenih listićavaca, pokrivaju oko trećine površine Kostarike. Među mnogim vrstama ima i komercijalno važnih – mahagonij, ebanovo drvo, tropski cedar, balsa. Na većim visinama javljaju se i vazdazeleni hrast, a iznad toga prevladavaju travnjaci. Na SZ, gdje je sušno razdoblje duže, prevladavaju listopadne šume. U karipskome primorju uobičajene su palme, a u zaštićenim zaljevima u tihooceanskom primorju (Dulce, Nikoya) javljaju se šume mangrova. Pošumljeno je o. 40% površine, mnoga su područja (više od 20% površine zemlje) pod zaštitom te su osnova razvoja tzv. ekoturizma. Zbog geol. podloge i obilja padalina riječna je mreža dobro razvijena, ali budući da je kopno ovdje usko i “razdijeljeno” sred. planinskim područjem, nema velikih rijeka. Na S, kao odvirak jezera Nikaragve prema Karipskome moru kao granična rijeka teče San José. Na 200 km dugom toku gl. su joj pritoci San Carlos i Sarapiquí. U Karipsko more još se ulijeva Chirripó. Rijeke tihooceanskog slijeva još su kraće.
Stanovništvo
Potomci Europljana (pretežito Španjolaca) čine 87% st. i po tom je udjelu K. vodeća u Sr. Americi. Dominiraju u regiji San Joséa. Mestici (mješanci bijelaca i Indijanaca) čine o. 7%, a crnci i mulati o. 3% st. Crnce su potkraj XIX. st. dovodili ugl. s Jamajke kao radnike na plantažama ili gradnji pruga. Danas većinom žive u karipskom priobalju i na SZ zemlje. Starosjedioci Indijanci čine manje od 1% st. Mnogi su asimilirani, a ostali potisnuti u rezervate, većinom u dolinama i brdima Cordillere Talamance. Žive pretežno od samoopskrbne poljoprivrede, a zbog oskudnih uvjeta spadaju među najsiromašnije st. zemlje. Od manjina još su nešto brojniji Azijci, najviše Kinezi, a posljednjih godina raste broj useljenika – umirovljenika iz SAD-a. Služb. jezik je španjolski, crnačko st. dosta se koristi i jamajčanskom verzijom engleskoga (kreolski), a engleski je raširen i među obrazovanim st. Meseta Central najgušće je naseljeno područje (gotovo 350 st./km2, u pojedinim dijelovima i znatno više) u čijoj široj zoni živi 3/4 st. zemlje. Uz gl. grad tu su još tri provincijska gl. grada, a zajedno čine jedno veliko urbanizirano područje. U gradovima živi o. 60% st., više od pol. u velikoj urbanoj aglomeraciji San Joséa koja ima više od 1,5 mil. st. (sam gl. grad ima 335 000 st.). Ostali veći gradovi: Limón (63 100 st.), San Francisco (55 900), Alajuela (u aglomeraciji San Joséa, 47 500), Liberia (45 400 st. i dr.). Još sred. XX. st. K. je imala vrlo brz porast st., ponajviše zbog visoke rodnosti. Poslije je stopa rasta smanjena na o. 25‰ (prosj. 1980–2002) i dalje se smanjuje. Stopa rodnosti kreće se o. 20‰, a smrtnost je samo 5‰. Unutrašnje migracije većinom su usmjerene iz ruralnih prema urbanim područjima, najviše prema regiji gl. grada. K. je privlačna za useljavanje, u novije vrijeme i različitih stručnjaka. Sred. 1980-ih primila je dosta izbjeglica iz Nikaragve (većinom mestici), što je utjecalo na promjenu etničkog sastava. Očekivano trajanje života 78 g., najdulje u Sr. Americi. U dobnoj strukturi dosta je mladog st., mlađi od 15 g. čine 30%, a stariji od 65 g. o. 6% st. Medijalna starost 26 g. U religijskoj strukturi s gotovo 90% prevladavaju katolici, 7–8% je protestanata (većinom evangelici), ostatak čine druge zajednice. S približno 95% K. je vodeća u regiji i po udjelu pismenog st. Obvezno je osnovno školovanje od 6. do 14. g., besplatno je, jednako kao i sr. škola koju pohađa o. 40% djece te dobi. Visokoškol. ustanove koncentrirane su u regiji gl. grada.
Gospodarstvo
plaža
K. ima stabilno gospodarstvo koje je u posljednjih dvadesetak godina izašlo iz izrazite usmjerenosti na izvoz poljoprivr. proizvoda, ponajviše banana i kave, što je u svijesti mnogih još uvijek sinonim za tu zemlju. Uz vladina nastojanja za uključivanjem u svj. trgovinu, strani investitori privučeni su polit. stabilnošću, i dobrom obrazovnom strukturom stanovništva. Mnoge velike tvrtke, većinom iz SAD-a, ovdje su otvorile proizvodne ili čak upravne podružnice (Intel, Proctor and Gamble, Baxter i dr.). To je omogućilo bolju zaposlenost i povećalo izvoz. Iako je inflacija u pojedinim godinama znatna, a unutar. dug i budžetski deficit visoki, K. kontinuirano ostvaruje visoke stope gosp. rasta. S više od 4000 USD po st. K. dosta odskače od zemalja u širem okruženju, a u gosp. je najvažniji tercijarni sektor. Iako plodno tlo spada među najvažnije prir. resurse, značenje poljoprivrede opada. Velike površine zauzimaju komercijalne kulture: plantaže banana (po proizvodnji 8. u svijetu) u karipskom primorju i kave (13. u svijetu) u planinskoj unutrašnjosti. Ostale komerc. kulture: kakao, šećerna trska i ananas. Zbog snažne usmjerenosti na svj. tržište nema dovoljno površina za uzgoj nekih proizvoda za vlastite potrebe, pa se uvoze. Najviše se proizvode riža, kukuruz, povrće, duhan. U stočarskoj proizvodnji najvažnije je govedarstvo, najviše na SZ zemlje, također velikim dijelom okrenuto izvozu. Velika šumska područja iskrčena su radi dobivanja obradivih površina i pašnjaka, mnoga od preostalih su pod zaštitom, pa je šumarstvo ograničene važnosti. K. ne obiluje rudnim bogatstvima, iako postoje manja nalazišta različitih ruda. Među najvažnijima su boksit (još se ne iskorišćuje) i bakar u juž. dijelu zemlje. Od ostalih ruda ima mangana, zlata, srebra i magnetita, a potraga za naftom nije dala rezultate. Proizvodnja el. struje je veća od potreba pa se izvozi; više od 80% dobiva se u brojnim hidroelektranama na brzim rijekama bogatima vodom, a preostalo iz drugih obnovljivih izvora. Tradic. ind. bila je usmjerena na preradu poljoprivr. proizvoda (prehr., tekst., drvna) i proizvodnja građev. materijala, a većinom se sastojala od malih i sr. poduzeća. Dolaskom stranih kompanija važne su postale ind. elektron. komponenti, med. opreme, farmaceutska, kem., plastičnih masa i dr., a velikim je dijelom usmjereno na izvoz. U ukupnom gospodarstvu vrlo je važan turizam koji zaradom većom od 1 mlrd. USD pomaže pokriti negativnu trgovinsku bilancu. Zemlju godišnje posjeti više od 1,1 mil. stranih turista, a broj se dosta brzo povećava. Uvoz je veći od izvoza. U izvozu su glavni različiti industr. proizvodi koji daju 3/4 vrijednosti (elektron. komponente, med. oprema, kem. proizvodi), banane (9%), kava (3%), meso i riba. Najviše se izvozi u SAD (gotovo 50%), zatim zemlje Sr. Amerike, Japan, Nizozemska, Vel. Britanija. Uvoze se sirovine i repromaterijal, oprema i strojevi, vozila, goriva, prehr. proizvodi i roba široke potrošnje. Gl. partneri su SAD, Meksiko i druge zemlje Sr. Amerike, Venezuela, zemlje EU-a. Prom. položaj poticajan je za orijentaciju na izvozno gospodarstvo: položaj na dvama oceanima olakšava pristup i sjevernoamer. i južnoamer. tržištu, ali i europskome i azijskome. Prom. sustav Kostarike tek je osrednje razvijen. Najvažnija je prometnica Panamerička autocesta koja vodi od SZ prema JI zemlje povezujući je s Nikaragvom i Panamom, ali je važna i u unutar. povezivanju. Od ostalih cesta samo je malen udio najvažnijih asfaltiran, a u planinskom području mnogobrojne su uske ceste koje vode do pojedinih dolina. Gl. želj. pruga povezuje dvije obale preko Mesete Central. Najvažnija luka na karipskoj obali je Lemón, a na tihooceanskoj Puntarenas. Zbog rastuće vanj. trgovine koju stari lučki kapaciteti nisu više mogli podržati, tim su lukama izgrađeni novi, moderni terminali Moín odn. Caldera. Nekadašnjoj važnoj izvoznoj luci Golfito na JZ pao je promet smanjenjem izvoza banana. Jedini međunar. aerodrom je Juan Santamaría kraj San Joséa.
BNP (2002): 16,04 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 8%, industrija 29%, usluge 62%
Udio zaposlenih po sektorima (2002):
poljoprivreda 16%, industrija 23%, usluge 61%
Nezaposlenih (2003): 6,7%
Inflacija (1990–2001): 16,3%/god. (2003: 8,4%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 4,9%/god.
Uvoz (2003): 7,25 mlrd. USD
Izvoz (2003): 6,13 mlrd. USD
BNP (2002): 16,04 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 8%, industrija 29%, usluge 62%
Udio zaposlenih po sektorima (2002):
poljoprivreda 16%, industrija 23%, usluge 61%
Nezaposlenih (2003): 6,7%
Inflacija (1990–2001): 16,3%/god. (2003: 8,4%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 4,9%/god.
Uvoz (2003): 7,25 mlrd. USD
Izvoz (2003): 6,13 mlrd. USD
Povijest
U pretkolumbovsko doba K. nastanjuju indijanska plemena. Obale K. otkrio je K. Kolumbo 1502. Španjolci je osvajaju 1530–63, utemeljuju grad Cartago (1564) i podvrgavaju ga Generalnoj kapetaniji Gvatemale. Isprva nazivana Nuova Cartago , K. uskoro, zbog bogatstva zlata, stječe ime Costa Rica (Bogata obala). Tijekom španj. vrhovništva starosjedilačko stanovništvo nesmiljeno je istrijebljeno. Prestankom španj. vlasti 1821. K. postaje dio Meks. Carstva; od 1823. ulazi u Srednjoamer. Federaciju u kojoj ostaje sve do njezina raspada 1838. Tijekom idućih desetljeća unutar. povijest K. obilježavaju polit. nestabilnost, česte smjene predsj. i jaka uloga vojnih hunti. Kao vodeće polit. snage izdvajaju se Liberalna i Konzervativna stranka. Prvi predsj. neovisne Kostarike, Braulio Carrillo Colina, uspostavio je 1839. diktaturu i proglasio se doživotnim predsj. Svrgnut je 1842, a liberalni predsj. Francisco Morazán Quezada iste je godine oboren u uroti. U razdoblju od 1842. do 1870. na vlasti se, uz česte državne udare, izmijenilo 12 predsjednika. Nakon prevrata generala Tomása Guardije Gutiérreza, koji vlada kao diktator (s prekidima 1870–82), donesen je 1871. novi ustav. Od 1882. uz manje pokušaje drž. udara, u K. se uspijeva održati parlamentarni sustav. Pogranični spor s Nikaragvom privremeno je riješen 1896, a spor s Panamom – nakon oružanih sukoba – okončan je sporazumom 1941. Od konca XIX. st. značajnu ulogu u gosp. životu ima kapital amer. United Fruit Company (UFC). Od 1948. nastupa polit. kriza; za predsj. je izabran Otilio Ulate Blanco; vlada je tada poništila izbore, ali je nakon prevrata pukovnika José Figueresa Ferrera, predsjedničke dužnosti preuzeo Blanco 1949. Godine 1953. predsjednik postaje J. F. Ferrer; 1954. provodi reviziju ugovora s američkim UFC-om, koji je pridonosio stalnoj političkoj nestabilnosti i utjecao na prevrate u mnogim srednjoameričkim državama. Godine 1955. u Kostariku iz Nikaragve upadaju postrojbe kostarikanskih političkih protivnika, koje su potisnute; spor je okončan intervencijom Organizacije američkih država. Godine 1974. za predsjednika je izabran liberal Daniel Oduber Quirós, a 1978. čelnik Stranke narodnoga jedinstva Rodrigo Carazo Odio. Godine 1987. predsjednik Óscar Arias Sánchez (od 1986) inicirao je plan o suradnji država Srednje Amerike za što je nagrađen Nobelovom nagradom za mir; plan je pridonio okupljanju pet predsjednika zemalja (Kostarika, Honduras, Salvador, Nikaragva i Gvatemala) izravno zainteresiranih za postizanje miroljubivog okončanja kriznih stanja u regiji. Godine 1990. za predsjednika je izabran Rafael Ángel Calderón Fournier, 1994. José María Figueres Olsen, 1998. Miguel Ángel Rodríguez Echeverria, 2002. Abel Pacheco de la Espriella, 2006. ponovno Óscar Arias Sánchez, a 2010. Laura Chinchilla Miranda.