križarski ratovi, niz ratova što su ih zapadnoeur. velikaši i vladari vodili s ciljem osnivanja i održavanja kršć. države u Palestini. Prvi rat za oslobođenje Jeruzalema od arap. vlasti proglasio je 1095. papa Urban II. na saborima u Piacenzi i Clermontu, obećavši sudionicima koji u njemu poginu potpun oprost grijeha. Sudionici voj. pohoda stavili su na svoju opremu znak križa (lat. crucesignati). U okviru k. r. organizirano je sedam velikih te niz manjih voj. pohoda. Prvi križarski rat (1096–99) vodili su franc., flandrijski i norm. velikaši pod vodstvom Godefroya od Bouillona. Tijekom pohoda osvojen je Jeruzalem (15. VII. 1099) i uspostavljeno Jeruzalemsko Kraljevstvo s vazalnim državama Antiohijskim Kneževstvom i vojvodstvima Tripoli i Edessa. Drugi križarski rat (1147–49) vodili su njem. kralj Konrad III. i franc. kralj Luj VII. u cilju obrane ugrožene Edesse, ali je pohod svršio potpunim neuspjehom. Treći križarski rat (1189–92) vodili su rim.-njem. car Fridrik I. Barbarossa, engl. kralj Rikard I. Lavljeg Srca i franc. kralj Filip II. August, a u njemu su postignuti djelomični uspjesi. Vraćeni su dijelovi teritorija Jeruzalemskoga Kraljevstva koja su muslimani nešto ranije preoteli, ali ta postignuća nisu bila dovoljno osigurana. Car Fridrik I. Barbarossa utopio se tijekom pohoda, a na povratku u Englesku Rikarda I. zarobio je austr. vojvoda Leopold i dulje vrijeme zadržao u pritvoru. Križarska ideja znatno je kompromitirana tijekom Četvrtoga križarskoga rata (1202–04). Križarska vojska nije ni stigla do Svete zemlje, a velikim ju je dijelom instrumentalizirala mlet. politika za koju je osvojila Zadar (1202). Križarsko-mlet. vojska osvojila je i opljačkala Carigrad (1204) i na većem dijelu Biz. Carstva uspostavila tzv. Latinsko Carstvo (1204–61), čime je još više produbljen rascjep između pravoslavaca i katolika. Peti križarski rat (1228–29) imao je više diplomatski nego voj. značaj, a u njemu je rim.-njem. car Fridrik II. (u to vrijeme izopćen) uspio pregovorima s egip. sultanom Al-Kamilom vratiti Jeruzalem i druga hodočasnička mjesta pod križarsku vlast. Šesti križarski rat (1248–54) vodio je franc. kralj Luj IX. Sveti i bio je pokušaj vraćanja Jeruzalema (koji su osvojili muslimani 1244), ali je završio potpunim neuspjehom i kraljevim zarobljavanjem u Egiptu. Luj IX. pokrenuo je i posljednji veliki križarski pohod, Sedmi križarski rat (1270), ovaj put protiv Tunisa, koji je završio njegovom smrću od kuge, a jedini rezultat postigao je sicilski kralj Karlo I., Lujev brat, nametnuvši Tunisu svoj protektorat. Križarski pohod poveo je 1217. hrv.-ug. kralj Andrija II., ali nije postigao veće uspjehe. God. 1212. poduzet je i tzv. Dječji križarski rat, u kojem su sudjelovali njem. i franc. dječaci u nadi da će dječja nevinost ostvariti cilj koji organizirane križarske vojske nisu uspijevale postići. Pohod je tragično završio (mnogi sudionici prodani su u roblje, velik broj onih koji su krenuli kopnenim putom izginuli su od gladi, studeni i različitih napadača i ne stigavši do odredišta). K. r. u Palestini prestaju padom posljednjega kršć. uporišta Akona 1291. Poč. XIV. st. bilo je nekoliko pokušaja ponovnog pokretanja k. r., ali su ostali neostvareni. Od druge pol. XIV. st. ideja k. r. sve se više preusmjeruje na pohode organizirane s ciljem zaustavljanja tur. prodora (pohodi hrv.-ug. kraljeva Žigmunda i Vladislava I. i dr.) u Europu. Imenom k. r. nazivaju se i pohodi španj. kršć. država protiv Maura, pohodi Njem. viteškog reda protiv nepokrštenih baltičkih naroda te voj. pohodi protiv patarenskih krivovjeraca u juž. Francuskoj, sjev. Italiji te u Bosni.