latinica

latinica, uncijala, VI–VII. st., Čedadsko evanđelje

latinica, krasnopisna gotica XIV. st., Biblia solemnis zagrabiensis, Zagreb, Metropolitanska knjižnica

latinica, monumentalna kvadratna kapitala, I. st., kamena ploča iz Solina
latinica 1. Opći naziv za svako pismo nastalo od lat., starorim. pisma (npr. hrvatska latinica). 2. Skupni naziv za sva takva pisma.
Povijest latinskoga pisma i latinica. Rimljani su u ←VII. st. preuzeli pismo od Etruščana i Grka. Grč. je pismo nastalo u ←VIII. st., vjerojatno je porijeklom iz Male Azije (i ne bi bilo preuzeto izravno od Feničana i samo od njih), i s tamošnjim je pismima (također porijeklom od feničkoga i još nekih semitskih pisama) bilo međuutjecaja.
Etrursko je pismo nastalo u ←VIII/←VII. st. od zapadnogrčkoga (gdje je npr. X [ks], što je u latinskomu sačuvalo takvu vrijednost, u etrurskomu je poslužilo za ś; u istočnogrčkim pismima X jest [kh]), ali ima i elemenata starijih. U etrurskom je pismu bilo još i elemenata slogovnoga pisanja (tragovi toga ostali su u mjestu samoglasnoga dijela nazivâ slova latinice be, ce, de… prema ef, el, em, en, er, es i ha, ka i ku (usp. mnrva = menerva Minerva).
Iz etrurskoga se pisma razvilo nekoliko pisama. Faliskijski je jezik blizak latinskomu; pismo mu je prijelazno između etrurskoga i latinskoga. Oskijski i umbrijski jezik (oni su, kao i latinski, u italskoj skupini indoeur. jezika) pisali su se takvim svojim pismima; za prvi su natpisi iz ←V. – I. st., za drugi uglavnom iz ←I. st. Venetskim se pismom pisao venetski, na SI Italije, i njegovi su tekstovi iz ←V –←I. st. Iz dodirâ sa sjevernoetrurskim, alpskim (retskim, s retskim jezikom, koji bi bio srodan etrurskomu) i venetskim, nastale su germanske rune, kojih se preteča može vidjeti na natpisu na šljemu iz Negove kraj Maribora (o. ←200 g.), a počeci u natpisima od III. st. nadalje. Rune su se upotrebljavale u raznim germanskim jezicima i do XVIII. st.
Etrurski elementi u ranom lat. pismu jesu npr. slovo C za [k] i [g] te upotreba slova K ispred A (kalendae) i u još nekim položajima, te upotreba slova Q ispred U (pa tek poslije kao u quinque, s qu [kw]). Tako je i sa slovom F, koje je u etrurskomu označavalo glas tipa [v], a u ranim lat. tekstovima za [f] upotrebljavao se dvoslov FH.
Slovo G načinjeno je od C u ←III. st., slovo Z izašlo je iz upotrebe sred. ←IV. st., no skupa s Y uzeto je iz grčkoga poslije, u ←I. st., i odonda je osnovni lat. alfabet (abeceda) od 23 znaka, ABCDEFGHIKLMNOPQRSTUVXZ.
Lat. je pismo poslužilo i kao uzorak za neka nova pisma, npr. za keltsko ogamsko pismo (IV–VII. st.).
S vremenom se lat. pismo razvija u nove oblike, ovisne i o materijalu na kojemu se piše, i o pisalu kojim se piše, i o svrsi (javni natpisi, knjige, priv. zapisi).
U rim. razdoblju piše se epigrafska kapitala (arhajska, kvadratna, rustična i kurzivna k.); za knjižne potrebe, od elegantne kapitale nastaju uncijala i poluuncijala (u sr. vijeku od njih nastaju irsko i anglosasko pismo), a dalje od kurzivne majuskule nastaje kurzivna minuskula.
Od kurzivne minuskule (IV. st.) u sr. vijeku s jedne strane nastaju pisma kao vizigotika (VII–XII. st., na Pirenejskom poluotoku), merovingika (VI–VIII. st.) i beneventana (od kraja VIII. st. do kraja XIII. st.), a s druge prekarolina (VIII–IX. st.) pa dalje karolina (VIII–XII. st.), i preko gotice (XII–XV. st.; jedan od daljnjih razvoja jest današnja njem. gotica, fraktura), humanistika (od XV. st.; humanistička antikva), kao osnova modernih latiničnih pisama.
Novosti je donijelo tiskarstvo; jedna je od njih razlikovanje velikih i malih slova, od o. 1500. g. Tako su u antikvi (nastala u Italiji o. 1460) velika slova iz rim. kvadratne kapitale, a mala iz rane karolinške minuskule.
U XIX. st. načinjena je i fonetska transkripcija, s raznim slovima (izvedenima iz skupa osnovnoga lat. pisma, dopunskima te s raznim podslovnim i nadslovnim znacima itd.); danas je to međunarodni fonetski alfabet (International phonetic alphabet, IPA).
U raznim su jezicima neka slova lat. pisma počela dobivati i drugačije glasovne vrijednosti nego što su ih imala prije – to što zbog razvoja dotičnoga jezika (izgovor se mijenjao, pisanje nije; npr., njemačko sch [š] u prošlosti se izgovaralo [sk
h ]), što zbog naknadnoga prilagođivanja uzorskoga pisma dotičnomu jeziku. Takvo je prilagođivanje bilo npr. u jadranskom hrvatskom x za [ž], što je preuzeto iz mlet. talijanskoga, ili na sjeveru s za [š], prema mađ. uzoru; ili kin. latinica pinyin, sh za glas tipa [š] prema “engleskomu”, pa onda zh za glas tipa [ž]; uzbečki jezik preuzima u 1990-im godinama u svoju novu latinicu “englesko” ts, ch, sh za [c], [č], [š], za razliku od jednoslovnih rješenja u uzbečkoj arabici do 1927, latinici 1927–38. i ćirilici od 1938. naovamo).
Različita dodatna slova, upotrebljavana u raznim jezicima, koriste se i u transliteracijama nelatiničnih pisama, npr. po normama organizacije ISO za rus. ćirilična slova (kako je i u slavističkoj tradiciji) ć, é, ő, ö, ÷, ř, ű, ý upotrebljavaju se ž, j, h, c, č, š, y, è, za щ, ю, я upotrebljavaju se dvoslovi šč, ju, ja, za ú, ü znakovi ” i ‘.
Povijest hrvatske latinice. Isprva su se Hrvati, nakon doseljenja u novu domovinu i nakon pokrštenja, služili za pisanje lat. jezikom već od VIII. st. U lat. tekstovima bilježe se i hrv. imena i riječi, npr. na krstionici iz Nina ime kneza Višeslava (o. 800. g.) zapisano kao VVISSASCLAO, što odražava ondašnje Vyšeslav(ú), dakle s dvoslovom ui za glas tipa [y], [ü] i ss za [š] te s o za glas tipa [w] (i s umetnutim k). Ubrzo i Hrvati pišu glagoljicom i ćirilicom, i ta su tri pisma utjecala jedna na druga kroz iduća stoljeća.
Od XIV/XV. st. latinicom se pišu i hrv. tekstovi (zadarski statut sestara dominikanki 1345, Šibenska molitva 1387, tiskana knjiga Lekcionar Bernardina Splićanina 1495). Za zapisivanje posebnih hrv. glasova c, č, ć, š, ž i dr. (poslije i , đ) sjev. hrv. krajevi pišu po uzoru na mađ. i njem. pisanje, južni po uzoru na talijansko. Još od najranijih vremena upotrebljavaju se povremeno i razni dodatni znakovi na slovima (i nadslovni i podslovni), pa se tako npr. ç i c katkad upotrebljavalo za c ili za č; usvajaju se i razna dvoslovna rješenja, npr. ch za ć ili č.
Koncem XVI. st. Šime Budinić predlaže neka jednoslovna rješenja s nadslovnim dodacima, i takvih je pokušaja bilo još. Najvažniji je svakako Pavla Rittera Vitezovića, o. 1700, koji je s vremenom razvio u svojem pisanju sustav s nadslovnim dodacima – crticom ukošenom (akut ili apostrof), ravnom ili valovitom (tilda) – za “meke” glasove ć, đ, lj, nj, i s podslovnima za “tvrde” č, ž – zarez. No zbog nedovoljnih mogućnosti tiskara, to se nije moglo proširiti.
Ljudevit Gaj u 1830-ima ima, po preporukama ondašnjih slavista, na početku nad tiskanim slovima c, z, s, n, g tilde za č, ž, š, nj, dž i nad užim vrhovima l, d ima kvačice za lj, đ, zatim samo kvačice (dakle češ. uzor) i slovo ć (polj. uzor). Tu je i slovo ě, na mjestu starohrv. takva glasa ě (danas su na tim mjestima dvoglas [ie] i kratko je itd.). Nakon nekih preinaka i međufaza i kroz iduća desetljeća, u drugoj se pol. desetljeća stabilizira pisanje. Hrv. akademija znanosti ima u svojim izdanjima č, ć, đ, đ, ď, ń, đ, ţ. Slovo đ načinjeno je po uzoru na č, š, ž, slovo ń odabrano je po uzoru na poljsko i ď načinjeno je prema njemu, a slovo đ odabrano je po uzoru na germansko (staronordijsko, starosasko i dr.) đ. No u svemu tome bilo je ugledanja i na prethodnu hrv. praksu te na Vitezovića.
Koncem XIX. st. (i od Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza, 1892) ustaljuje se način pisanja, koji na koncu danas imamo s abecednim poretkom a b c č ć d dž đ e f g h i j k l lj m n nj o p r s š t u v z ž. U abecedi imamo dvoslove dž, lj, nj, u pisanju imamo još troslov ije za izgovorni dvoglas [ie] ugl. jatovskoga porijekla (lijep = jednosložno [liep], ljepota = [ďepota]; u XIX. st. poslije Gajeva slova ě pisalo se takvo ie, jedno vrijeme i za dvoglas [ie] i za kratko jatovsko je) te dvoslove au, eu itd. (auto s dva sloga, Europa s tri sloga).

latinica, razvoj slova od Gaja naovamo