latinska književnost, svi dokumenti pismenosti, znanosti i književnosti na lat. jeziku. Dijeli se na l. k. u užem smislu, nastalu u ant. Rimu, i na opsežnu literaturu znanstv. i umj. karaktera, iz razdoblja od propasti Zap. Rim. Carstva do XIX. st., kada je latinski bio jedinstveni jezik eur. kult. kruga.
Kraj antike i srednji vijek. Širenje kršćanstva odrazilo se i na književnost, pa su njome potpuno ovladali kršć. duh i sadržaj. Oko pol. II. st. pojavljuju se prijevodi Biblije, svetačke legende i filoz.-teol. rasprave uperene protiv poganskih misli. Najistaknutiji je pisac Aurelije Augustin (354–430), s djelima “Ispovijesti” i “O Božjoj državi”, koja su stoljećima utjecala na kršć. filoz.-teol. misao. U razvoju srednjovj. latiniteta značajna je i karolinška renesansa, kojoj je poticaj dao Karlo Veliki, okupivši na svojem dvoru sve značajne književnike, znanstvenike i filozofe. Potiče se razvoj književnosti svjetovnoga karaktera. Raste zanimanje za prir. znanosti, javljaju se enciklopedijska nastojanja i cvjeta skolastika s najznačajnijim predstavnikom Tomom Akvinskim (1225–74). Iz kasnijega sr. vijeka sačuvan je velik broj anonimnih djela literarnoga karaktera (“Carmina Burana”, “Aida”, “Lidia”). Javljaju se crkv. prikazanja koja poslije prerastaju u drame.
Razdoblje humanizma od XIV. st. javlja se u Italiji i širi diljem Europe kao reakcija na srednjovj. shvaćanje svijeta i života, mistike i skolastike, a l. k. obogaćuje se svjetovnim temama. Prvi veliki latinistički humanisti su Dante Alighieri (1265–1321), Giovanni Boccaccio (1313–75) i Francesco Petrarca (1304–74). Značajni znanstvenici su Erazmo Roterdamski (1465–1536), sa svojim djelom “Pohvala ludosti”, i Thomas More (1478–1535) s “Utopijom”. U hrv. književnosti, osim mnogih autora, valja istaknuti rad Marka Marulića na lat. jeziku.
Novije doba. Humanistički zanos za obnovom l. k. na ant. uzorima potrajao je do kraja XVI. st. Iako se javlja sve više knjiž. djela na nar. jezicima, latinski ostaje jezik znanosti, filozofije i teologije. Autori takvih djela su: F. Bacon “Novum organum”, B. Spinoza “Etika”, J. Kepler “Sklad svijeta”. U XIX. st. latinski jezik se postupno povlači iz književnosti, iako se još i Ch. Baudelaire okušao i u pjesmama na latinskom. Također u Hrvatskoj, još u vrijeme nar. preporoda pojedini pisci pišu i na latinskome (I. Derkos, P. Štoos), a u XX. st. javljaju se i zbirke pjesama T. Smerdela i I. Goluba. I u eri suvr. elektroničkih komunikacijskih tehnologija javlja se l. k., iako ograničena na stručne krugove, ali s novim i širim mogućnostima, koje možda otvaraju i putove njezine obnove.