latinski jezik, jezik italske grane indoeur. jezika (koja se dijeli na latinsko-faliskijsku i oskijsko-umbrijsku grupu). Isprva govoren u Rimu i okolini, u području Lacija. Najstariji su zapisi iz ←VII/VI. i ←VI/V. st. U vremenu ←V–←III. st jezik se veoma brzo mijenjao. Knjiž. tekstovi počinju se zapisivati u ←III. st. Vrijeme od ←III–←I. st. smatra se vremenom arhaičnoga latinskoga. Klasični je l. j. iz ←I. do I. st., i u to vrijeme već su znatnije razlike između toga oblika i jezika puka. Vrijeme od II. do VII. st. vrijeme je narodskolatinskoga ili pučkolatinskoga (vulgarnolatinskoga; vulgus, puk). Taj govorni lat. jezik poznat je posredno iz raznih izvora, npr. iz književnih tekstova u kojima je zabilježen govor nižih slojeva društva, iz raznih priručnika, natpisa i dr. Važan su izvor i prijevodi Svetoga pisma. Prvi, stariji prijevod pojedinih dijelova s grčkoga izvornika poznat kao Vetus Latina, ili kao Itala. Drugi, mlađi prijevod načinio je sv. Jeronim. To je Vulgata, nastala 373–405: Stari zavjet preveden je po hebrejskom izvorniku, a Novi zavjet zapisan je djelomice po Itali. Širenjem rim. države širio se i latinski jezik. Prvo se proširio po Italiji, ugl. prema jugu (otprilike ←VI/V–←III. st.), zatim na sjever Italije i na velike otoke, pa u Padsku nizinu. Poslije toga lat. se jezik širi izvan Italije: u Galiju, na Iberski poluotok, u Helveciju, Reciju i Norik, te na Balkanski poluotok. U raznim se dijelovima države različito razvijao, i od narodskoga latinskoga nastali su romanski jezici. Za to vrijeme lat. se jezik nastavljao dalje upotrebljavati (s uzorom u klasičnom, no s raznim otklonima). Onaj od renesanse naovamo naziva se novolatinskim. Služio je kao jezik Crkve, znanosti i politike (u Hrvatskoj je kao služb. jezik u saboru bio do 1847).