 |
|
| Službeni naziv: | Republika Libanon, al-Gumhūriyya al-Lubnāniyya |
| Površina: | 10 452 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 4 441 000 (425 stanovnika/km2); 90% gradsko |
| Glavni grad | Bejrut (Bayrūt), 1 251 700 stanovnika (procjena 2005) |
| Upravna podjela | 5 namjesništava (muhafazah) |
| Službeni jezik | arapski |
| Valuta | libanonska funta = 100 pijastera |
Libanon, država u jugozap. Aziji (Bliski istok); graniči sa Sirijom na S, I i JI, te Izraelom na J; na Z izlazi na Sredozemno more (Levantsko primorje), ima 225 km morske obale.
Prirodna obilježja
cedar
Byblos
Bejrut
dolina Bekaa
L. je država na Bliskom istoku, pruža se uz obalu Sredozemnoga mora. U smjeru S–J pruža se o. 200 km, a u smjeru I–Z između 40 i 80 km. To je pretežno planinska zemlja (više od 50% površine nalazi se iznad 1000 m) u kojoj se od Z prema I jasno mogu izdvojiti četiri paralelne cjeline. Uz obalu se pruža nizina građena od maritimnih i riječno-aluvijalnih sedimenata. Vrlo je uska, većinom tek nekoliko km, mjestimično gotovo nestaje, a veće je proširenje tek na krajnjem S zemlje (nizina Akkār). Drugu cjelinu čini gorje Libanon (Gabal Lubnān). Iz priobalne nizine uzdiže se dosta naglo, ali niže su mu padine obrađene u obliku terasastih površina. Građen je od jurskih vapnenaca i pješčenjaka, a u sjev. dijelu je bazaltni izljev. Pruža se u duljini od oko 160 km, širine do 55 km, a najviši je u sjev. dijelu, gdje je i najviši vrh zemlje, Qurnat as Sawdā (3083 m). Vrhovi u sred. dijelu premašuju 2600 m, a prema J postupno je sve niži. Južno od proboja r. Litani nastavlja se u do 1200 m visokom Galilejskom gorju. Zap. padine Libanona dosta su raščlanjene riječnim dolinama, a istočno se vrlo naglo spuštaju u treću cjelinu, dolinu Bekaa (Al Biqā). To je tektonska dolina (sjev. dio tektonskog jarka koji se nastavlja prema Crvenome moru i Africi), a ispunjena je plodnim kvartarnim riječnim sedimentima. Nalazi se na prosj. vis. od o. 800 m n.m., a u sjev. trećini je blaga uzvisina koja čini razvodnicu. U ist. pograničnom dijelu zemlje duž granice sa Sirijom pruža se Antilibanon, Gabal Libnān ađ Šarqi. U sjev. dijelu uzdiže se do 2659 m (Ţal al Mūsa), a u južnom, koji se katkad izdvaja kao posebno gorje Hermon, doseže 2814 m (Gabal aš Šayh). Između ta dva dijela je široko sedlo Zabadani preko kojega vode prometnice između Libanona i Sirije. Klima je sredozemna sa snažnim modifikacijskim utjecajem reljefa. U priobalju je sr. siječanjska temp. 14 °C, a sr. srpanjska o. 28 °C. S nadmorskom visinom temp. se smanjuju, pa su viši dijelovi gorja u hladnoj pol. godine nekoliko mjeseci pokriveni snijegom. U dolini Bekaa ljetne su temp. slične priobalnima, a zimske su nešto niže. U priobalju padne oko 800–900 mm padalina, u planinskom području do 2000 mm, a u dolini Bekaa zbog kišne sjene samo 400–500 mm. Većina padalina padne u hladnijem dijelu godine. Područje Libanona nekad je bilo prekriveno gustim cedrovim šumama (cedar se nazivao “libanonsko drvo”). Stoljeća sječe radi građe (brodovi, kuće), intenzivna ispaša i spaljivanja te su šume svele na vrlo male ostatke. Najraširenija vegetacija je makija, u dolini Bekaa stepa, većina planinskih područja je gola. Pošumljeno je oko 8% površine, a najraširenije vrste su hrast, borovi, čempres, rogač. Dvije najveće libanonske rijeke izviru u dolini Bekaa. Litani (145 km) teče dolinom na J, a nakon oštra desnog zavoja skreče na Z i gotovo 300 m dubokim klancem probija se kroz gorje Libanon te utječe u Sredozemno more. U donjem toku naziva se i Al Qāsmīyah. U sjev. dijelu doline Bekaa prema S teče Orontes (Al ‘Āsī), ulazi u Siriju, zatim u Tursku te se ulijeva u Sredozemno more. S Libanona se prema Sredozemnome moru spuštaju mnogobrojni manji tokovi. Sve su rijeke važne za natapanje i/ili dobivanje el. struje. Na JI zemlje izvire Hasbānī, najdulji izvorišni krak Jordana.
Stanovništvo
Na brojnost i strukturu st. Libanona uvelike je utjecao građ. rat (1975–76) kao i gotovo stalni nemiri i sukobi koji su oslabjeli poč. 1990-ih, ali nisu prestali. Budući da nema popisa st., većina pokazatelja temelji se na procjenama prema kojima je nakon povratka mnogobrojnih izbjeglica poč. 1990-ih dosegnut broj st. prije početka sukoba. Osim promjena brojnosti, sukobi su se odrazili i na strukturu naseljenosti pa nakon etničkih čišćenja i migracija pojedine etničke i vjerske zajednice žive odvojeno (kršćani većinom sjeverno od gl. grada, muslimani južno i istočno). Većinu st. čine Libanonci, koji vuku korijene od Feničana, Grka, Armenaca i Arapa. Među manjinama najbrojniji su Palestinci, od kojih su mnogi izbjeglice, Armenci, Kurdi i Druzi. Služb. jezik je arapski (libanonsko-sirijski i palestinski dijalekt), govore se francuski i engleski te armenski i kurdski. L. je vrlo gusto naseljena zemlja, a većina st. živi na Z, u priobalju i nižim padinama Libanona. Unutrašnjost je naseljena slabije (ali i ona više od 100 st./km2), ruralna naselja vezana su uz izvore vode i plodno tlo. Ratna zbivanja jako su ubrzala migracije selo–grad pa su mnoga sela opustjela, a u gradovima izgrađeni dijelovi niska standarda. U gradovima živi o. 90% st., pol. od toga na grad. području Bejruta (1 251 700 st., grad. regija više od 1,9 mil.). Ostali veći gradovi: Tarābulus aš Šām (ili Tripoli, 229 400), Saydā (ili Sidon, 163 600) i Sūr (ili Tyre, 135 200), svi na obali. U unutrašnjosti veča su naselja Nabatīyat at Tahtā (98 400) i Zahlah (78 100). Nakon stišavanja sukoba porast st. dosta je brz, o. 18‰ god. (prosj. 1980–2002). Dijelom je to rezultat prir. porasta (rodnost 19–20‰, smrtnost 6‰), a dijelom povratka izjeglica. St. je dosta mlado, mlađi od 15 g. čine o. 30%, a stariji od 65 g. 6% st. Medijalna starost je 27 g., a očekivano trajanje života 71 g. U religijskoj strukturi s o. 60% prevladavaju muslimani (najviše je šijita, slijede suniti i druzi), a oko 40% je kršćana (najbrojniji su maroniti, zatim grčko-pravoslavni, grko-katolici, Armenci i dr.). Nepismenih je o. 13%, dvostruko više među ženama nego među muškarcima. Školstvo ima dugu tradiciju, najstarije Amer. sveučilište osnovano je 1856.
Gospodarstvo
Prije građ. rata L. je zahvaljujući liberalnim zakonima, dobru prometnom položaju te kvalitetnoj infrastrukturi i obrazovanu i poduzetnu stanovništvu bio za regionalne prilike vrlo razvijena zemlja, a os. se isticao tercijarni sektor: bankarstvo, trgovina, promet i turizam. Ratni i poratni sukobi (uklj. izr. okupaciju juž. dijela) donijeli su ljudske gubitke (poginuli, emigracija), velike šteta na infrastrukturi, slabljenje središnje i dominaciju vlasti lokalnih milicija, raspad gosp. sustava, rast inflacije i nezaposlenosti. Sve je to uzrokovalo gubitak pozicije poslovnog središta Bliskog istoka. Nešto stabilnije stanje od 1990-ih nije još donijelo oporavak jer je zemlja upala u velike dugove, povjerenje stranih investitora sporo se vraća, a kao poslovna središta afirmirale su se druge zemlje (Bahrein, Katar i dr.). Rast gospodarstva je zbog niske baze nominalno dosta brz (o. 5% godišnje – prosj. 1990–2001), ali se posljednjih godina usporava. S BNP-om od o. 4000 USD po st. može se ubrojiti među razvijenije zemlje u regiji. Usprkos razmjerno malom udjelu poljoprivr. površina, zahvaljujući povoljnoj klimi i dobroj vodoopskrbi poljoprivreda je dobro razvijena. U priobalnoj nizini razvijeno je komerc. povrtlarstvo, uzgoj agruma, banana, na nižim pristrancima Libanona uzgajaju se masline, grožđe, smokve, duhan, bademi, a na višima jabuke, kruške, trešnje i drugo voće. U dolini Bekaa uzgajaju se žitarice, krumpir, šećerna repa i drugo povrće. U stočarstvu je najvažnije peradarstvo, a uzgajaju se i goveda, koze i ovce, zbog čije preintenzivne ispaše u višim predjelima jača erozija. L. dosta oskudijeva prir. bogatstvima. Među važnijima su nešto željezne rude i lignita, vapnenac, građev. kamen te kvarcni pijesak. Veći dio potrebne el. energije proizvodi se na r. Litani, a dio u termoelektranama. Prije rata ind. je bila raznolika i dobro razvijena, danas se još nije oporavila. Nekad najvažnija naftna ind. u sredozemnim lukama radi smanjenim kapacitetima jer su naftovodi iz zaleđa (Irak i Saudijska Arabija) izvan funkcije. Od ostalih grana najvažnije su proizvodnja cementa, građev., prehr., tekst., kožarska, drvna i kem. ind., a u Bejrutu je razvijena obrada dragoga kamenja. Turizam se još nije vratio na prijeratnu razinu kada je bio usmjeren na bogate goste iz Europe i petrodolarskih zemalja. Gl. su odredišta pov. mjesta, gradovi s kockarnicama i mjestima za zabavu, a u planinama se razvija i skijališni turizam. Zemlju godišnje posjeti o. 1 mil. stranih turista. Vanjskotrgovinska bilanca ima velik deficit. U izvozu su najvažniji obrađeni dijamanti i nakit (30% vrijednosti), prehr. proizvodi, strojevi, el. uređaji, kovinski i farmaceutski proizvodi. Najviše se izvozi u Švicarsku, UAE, Saudijsku Arabiju, Jordan. Uvoze se strojevi i oprema, vozila, kem. proizvodi, gorivo, neobrađeno drago kamenje, prehr. proizvodi i različita potrošačka roba, najviše iz Italije, Njemačke, Francuske, SAD-a, Sirije. L. je tisućljećima križište Bliskog istoka i mjesto kontakta s Europom. Prije rata taj je položaj bio dobro iskorišten. Danas je od prom. mreža najbolje obnovljena cestovna koja je večinom asfaltirana. Najvažnije prometnice su dužobalna cesta i cesta koja Bejrut povezuje s gl. gradom Sirije, Damaskom. Na tom pravcu je gl. želj. pruga, ostale su tijekom rata zapuštene. U gl. gradu je i međunar. aerodrom i najveća morska luka. Ostale važnije: Tarābulus aš Šām, Gūniya i an-Naqūra.
BNP (2002): 17,72 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 12%, industrija 21%, usluge 67%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 3,5%, ostalo industrija i usluge
Nezaposlenih (2002): 22,5%
Inflacija (1990–2001): 15,1% (2003: 2,0%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 4,9%
Uvoz (2003): 7,17 mlrd. USD
Izvoz (2003): 1,52 mlrd. USD
BNP (2002): 17,72 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 12%, industrija 21%, usluge 67%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 3,5%, ostalo industrija i usluge
Nezaposlenih (2002): 22,5%
Inflacija (1990–2001): 15,1% (2003: 2,0%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 4,9%
Uvoz (2003): 7,17 mlrd. USD
Izvoz (2003): 1,52 mlrd. USD
Povijest
palača emira Bechina II.
Baalbek, Jupiterov hram
Najveći dio današnjeg L. u rano ant. vrijeme pripadao je prostoru koji su naselili Feničani o. ←3000. godine. Vrela i arheol. nalazi iz ovog razdoblja svjedoče o razvijenim trg. i vjerskim vezama između Egipta i L. u razdoblju nakon ←2163. Dobre veze između Egipta i Libanona prekinute su s propašću tzv. staroegip. kraljevstva i invazijom Amorita na feničko područje o. ←2200. U ←XVIII. st. ovim su područjem vladali Hiksi, potom Egipćani u vrijeme tzv. novoga kraljevstva (o. ←XVI. st.). U tom razdoblju egip. prevlasti u L. su utemeljeni fenički gradovi države. O. ←XIV. st. Libanonom su zavladali Hetiti. Egip. faraon Seti I. (←1290–←79) preoteo je Hetitima veći dio Fenicije, ali su Egipćani izgubili ove pokrajine u vrijeme faraona Ramzesa III. (←1187–←56) pod voj. pritiskom osvajača iz Male Azije i Europe. Tijekom ←X. st. područje Libanona bilo je pod vlašću Asiraca, a od gradova se os. isticao Tir, koji je postao voj. i polit. središte feničkih gradova i razvio trgovinu diljem Mediterana gdje je utemeljio više kolonija. God. ←332. Tir i nekoliko drugih gradova potpalo je pod vlast Aleksandra III. Velikog. Nakon ovog događaja dolazi do opadanja trg. značenja Tira, jer je većina muškaraca pobijena, a ostalo st. odvedeno u ropstvo. God ←64. Fenicija je postala dio provincije Sirije unutar Rim. Carstva. Tijekom kasnog razdoblja Rim. Carstva i ranog razdoblja Biz. Carstva (o. 300–634) na području L. vršeno je pokrštavanje stanovništva i učvršćenje kršćanstva. Tijekom VI. st. jedna skupina kršćana, osuđena kao heretička, napustila je Siriju i naselila područje sjev. L. gdje je osnovala Maronitsku crkvu. U VII. st. Arapi su osvojili cijeli L. Tijekom arap. dominacije većina stanovništva u priobalnom L. bila je islamizirana. Potkraj XI. st. L. ulazi u sastav križarskih država utemeljenih nakon I. križarske vojne. U XIII. st. L. je postao dio snažne države Mameluka sa središtem u Egiptu. God. 1516. dolazi pod vlast Osman. Carstva, ali je imao određeni autonomni status pa se tijekom toga razdoblja, do XVIII. st., osjećao snažan franc. utjecaj na njegovu području. Tijekom cijelog osman. razdoblja vlasti u L. su vladali napeti odnosi između kršć. Maronita i musl. Druza, što je dovelo do pokolja Maronita 1860. Iste je god. došlo do franc. intervencije u znak potpore Maronitima. God. 1864, u skladu sa sporazumom između Francuske, Engleske, Njemačke, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Italije i Osman. Carstva, osman. sred. vlasti utemeljile su autonomnu provinciju unutar Osman. Carstva poznatu pod nazivom Mount Lebanon (Planina Libanon) na čijem je čelu bio kršć. guverner upravitelj pokrajine. Poč. XX. st. u L. je ojačao arap. nac. pokret za oslobođenje od Osmanlija. Tijekom I. svj. rata (1916) Engleska i Francuska sklopile su tajni sporazum (tzv. Sykes-Picotov sporazum) o podjeli utjecajnih sfera na Bliskom istoku. Nakon I. svj. rata, na konferenciji održanoj u San Remu 1920, Francuska je dobila mandat nad Sirijom i L., pa je Francuska iste godine proglasila utemeljenje tzv. Velikog Libanona. Franc. mandat nad ovim područjem 1922. god. potvrdilo je i Društvo naroda. God. 1923. Društvo naroda formalno je prepustila Francuskoj upravu nad L. i Sirijom. Pod franc. utjecajem 1925. Veliki Libanon proglašen je nezavisnom republikom. God. 1940, nakon kapitulacije Francuske, upravu nad L. i Sirijom dobila je nacist. Njemačka koja je u tim zemljama željela izgraditi voj. zrakoplovne baze. No u lipnju i srpnju 1941. brit. i De Gaulleova vojska osvojila je L. te je 26. studenoga 1941. proglašena nezavisnost L. i Sirije. God. 1945. franc. se vojska povukla iz L., pa je 1946. L. postao potpuno nezavisna država koja je pristupila Ligi arap. zemalja (1945). Još 1943. uspostavljen je nepisani sustav funkcioniranja polit. vlasti (poznat kao Nac. pakt) koji je pretpostavljao jednaku zastupljenost pripadnika svih religija u organima vlasti i administracije. Stabilnost polit. vlasti u državi otada je ovisila o ustavnom kompromisu prema kojemu je predsj. republike imao biti maronitski kršćanin, premijer sunitski musliman, a predsj. parlamenta šijitski musliman. Tijekom prvih dvaju desetljeća nezavisnosti L. ovakva podjela vlasti dobro je funkcionirala, pa je L. imao stabilnu demokraciju i veliko značenje kao središte bankarskog i trg. života na Bliskom istoku. No već su 1958. Arapi podignuli ustanak koji je ugušila sred. vlast uz pomoć voj. postrojba SAD-a. Došlo je do primirja, no arap. je većina i dalje ostala nezadovoljna sudjelovanjem u vlasti. Već u listopadu 1958. amer. je vojska napustila L. Situacija se dodatno zakomplicirala zbog stotinjak tisuća novodoseljenih Palestinaca koji su bježali pred izr. represijom. God. 1970. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) prenijela je i svoje voj. zapovjedništvo u L. Uskoro su Palestinci postali važni saveznici libanonskih Arapa u sukobu s kršćanima, što je 1975. dovelo do otvorena rata. Tijekom 1975. i 1976. kršćani su počeli gubiti rat, pa je Sirija poslala u L. 20 000 vojnika s ciljem zaštite kršć. zajednice u toj zemlji. Do 1982. trajala su nastojanja Sirije i UN-a da se u L. uspostavi primirje. God. 1982. izr. je vojska napala L. s ciljem istjerivanja palestinskih pobunjenika iz juž. L., ali se Izraelci već 1985. povlače ne riješivši problem strašnih vjerskih sukoba koji su uništavali L. God. 1987. dolazi do općeg rata između raznih voj. frakcija, kršćanskih, palestinskih, druskih, sunitskih, šijitskih prosirijskih i šijitskih proiranskih voj. skupina. U ratu je poginulo više tisuća ljudi, a među njima i predsjednici → B. Gemayel (1982) i René Moawad (1989) te premijer
→R. Karame (1987). Od 1990. u L. je znatno ojačao utjecaj Sirije. Dio L. južno od r. Litani ostao je pod izr. kontrolom kao sigurnosna zona. God. 1992. održani su opći izbori, prvi nakon 1972, pa je izabran novi nac. parlament sa 128 parlamentarnih zastupnika. Tako je utemeljena Druga republika, te su izvršene određene promjene u strukturi vlasti, prije svega ograničenje predsjedničkih ovlasti. To je dovelo do postupne polit.-voj. stabilizacije L. iako napetosti izazvane vjerskim nesuglasicama kršćana i muslimana i danas traju.
→R. Karame (1987). Od 1990. u L. je znatno ojačao utjecaj Sirije. Dio L. južno od r. Litani ostao je pod izr. kontrolom kao sigurnosna zona. God. 1992. održani su opći izbori, prvi nakon 1972, pa je izabran novi nac. parlament sa 128 parlamentarnih zastupnika. Tako je utemeljena Druga republika, te su izvršene određene promjene u strukturi vlasti, prije svega ograničenje predsjedničkih ovlasti. To je dovelo do postupne polit.-voj. stabilizacije L. iako napetosti izazvane vjerskim nesuglasicama kršćana i muslimana i danas traju.