 |
|
| Službeni naziv: | Socijalistička Libijska Arapska Narodna Džamahirija, al-Gamāhīriyya al-‘Arabiyya al-Lībiyya aš-Ša‘biyya al-Ištirākiyya |
| Površina: | 1 775 500 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 5 448 000 (3,1 stanovnika/km2); 88% gradsko |
| Glavni grad | Tarābulus (Tripoli), 1 151 000 stanovnika (procjena 2005) |
| Upravna podjela | 34 općina (shaabiyah) |
| Službeni jezik | arapski |
| Valuta | libijski dinar (LYD) = 1000 dirhama |
Libija, država u sjev. Africi, na Sredozemlju; graniči s Tunisom na SZ, Alžirom na Z, Nigerom i Čadom na J, Sudanom na JI, Egiptom na I; na S izlazi na Sredozemno more, ima 1770 km morske obale.
Prirodna obilježja
Sahara, Erg Murzuk
Tripoli
oaza
Libija je pretežno pustinjska zemlja. Pustinja zauzima više od 90% površine, a iznimke su samo mala područja na SZ i SI zemlje. Na krajnjem SZ, u priobalju Tripolitanije, uz granicu Tunisa i Sredozemlje nalazi se nizina Al-Jifārah (o. 15 000 km2) koja se sužava od Z prema I. Sa S je obrubljuje niz intenzivno obrađenih priobalnih oaza, a na J prelazi u o. 300 km dugu uzvisinu Jabal Nafūsah, građenu od vapnenaca i pješčenjaka, većinom 600–900 m visine (najviše 968 m). To je najgušće naseljen i agrarno najvažniji dio Libije. Na SI, u priobalju Cirenaike, pruža se sasvim uska nizina iz koje se strmo uzdiže Jabal al-Akhdar (872 m). Građena je pretežno od vapnenaca s izraženim krškim reljefnim oblicima, a zbog visine, sjev. položaja i izloženosti zap. strujanjima to je najvlažniji dio Libije. Sav preostali dio Libije zauzima prostrana Saharska ploča koja se postupno uzdiže od Sredozemnoga mora prema unutrašnjosti. To pustinjsko prostranstvo ipak nije posve jednolično. Na Z, j od visočja Nafāsah, najprije se pruža kamenita visoravan Al Hammādah al Hamrā’, dalje prema J nastavljaju se prostrane tektonske depresije Awbārī i Murzūq ispunjene šljunkom i pijeskom, a između njih pruža se kamenito područje Hammadāt Marzuq. To je prava pustinja u kojoj iznimnu važnost imaju mnogobrojne oaze preko kojih vode tradic. karavanski transsaharski putovi. U sred. dijelu L. uzdiže se o. 800 m visok brdoviti plato Al Harūj al Aswad, s kojega se na sve strane, a najviše prema I, pružaju doline vadija. Njegove crne bazaltne stijene strše iz okolna pješčanog prostranstva, a kao ostatak nekadašnjeg vulkanizma izdiže se više vrhova, najviši Qārat as Sab’ah (1200 m). Najviši vrh zemlje, Bette (2286 m), nalazi se na J, gdje iz Čada dopiru ogranci gorja Tibesti. U ist. dijelu zemlje, j i ji od Jabal al-Akhdara, nastavlja se pretežno kamena pustinja Barqah al Bahrīyah koja prema J prelazi u zavalu u kojoj su najvažnija libijska naftonosna područja i koja čini prijelaz prema Libijskoj pustinji. Ona se prostire dalje na J i nastavlja prema I u Egipat. To je gotovo nenaseljeno područje, osim u nekoliko poznatih oaza (npr. Kufra, Rabyna, Zīrbū i dr.), teško prohodno s pomičnim dinama i stjenovitim platoima koji se uzdižu do 1900 m (Jabal al ‘Uwaynāt na tromeđi s Egiptom i Sudanom). Obala je vrlo slabo razvedena, mjestimično teško dostupna. U najvećem dijelu zemlje prevladava pustinjska klima čija su obilježja malena količina padalina (30–50 mm) i njihova neredovitost, te velike dnevne (i do 40 °C) i godišnje temperaturne amplitude. Sr. siječanjska temp. obično je o. 10–12 °C, a srpanjska ugl. viša od 30 °C. Suhoći pridonosi vruć i vrlo suh juž. vjetar gibli, koji nosi sitnu prašinu, smanjuje vidljivost i nanosi štete poljoprivredi i u sjev. područjima. Usko područje uz Sredozemno more ima sredozemnu klimu s vrućim i suhim ljetima (28 °C) i svježim zimama (o. 10 °C) za kojih padne većina od 400–500 mm padalina. Vegetacija je tipična mediteranska, makija s nešto drveća i travama. Već u neposrednom zaleđu padalina ima manje (do 100 mm) i neredovitije su, pa prevladava suha stepa. Pustinja zauzima najveći dio zemlje, a kod zaljeva Surt dopire do obale razdvajajući dvije povoljnije zone na sjeverozap. i sjeveroistočnu. U područjima gdje su podzemne vode bliže površini nastale su oaze s nešto travne vegetacije i palmama. Pošumljeno je zanemarivih manje od 2‰ površine. Stalnih tokova nema, a mnogobrojni vadiji koji odvodnjavaju visočja i platoe brzo se tijekom pljuskova napune vodom, ali brzo i presuše. U tijeku je veliki projekt Umjetna rijeka, kojim se vodu iz crpilišta u Libijskoj pustinji cjevovodima dovodi do priobalnih naselja. Pravih jezera također nema, ponegdje se uz obalu, iza niza dina, javljaju zaslanjene ravnice (sabhkat) koje su katkad pod vodom.
Stanovništvo
ženska nošnja
Libijci čine većinu od o. 5,5 mil. st. Oni su arap. st. čiji su se preci doselili od VII. do XI. st. i uvelike asimilirali starosjedioce Berbere. Berberska plemena danas čine o. 15% st., a očuvala su se kao manje zajednice u visočjima na SZ i SI zemlje te ponegdje u unutrašnjosti. Govore svojim jezikom (iz hamitske skupine), a rabe arap. pismo. Od ostalih manjina ima nešto polunomadskih Tuarega i sudanskih crnaca na J, Egipćana, Tunižana i drugih stranih radnika (privremenih st.). Služb. jezik je arapski, a u poslovnim krugovima koriste se i engleski i talijanski. S tek nešto više od 3 st./km2 L. je među 10 najrjeđe naseljenih država svijeta. Pritom je raspored vrlo neravnomjeran jer više od 90% st. živi na manje od 10% teritorija u sjeverozap. i sjeveroist. priobalju s gustoćom većom od 250 st./km2. Više od pol. Libije u juž., pustinjskom dijelu, ima manje od 2 st. na 10 km2, ugl. u oazama. Stupanj urbanizacije vrlo je visok, gotovo 90%. Gl. grad Tarābulus (Tripoli) ima 1 151 000 st. (o. 20% st. zemlje), a šire grad. područje o. 1,8 mil. Ostali veăi gradovi: Banghāzī (650 600, aglomeracija 1,1 mil.), Mişrātah (386 100), Al ‘Azīzīiyah (287 400), Tarhūnah (210 700), Al Khums (201 900), Az-Zawīyah (186 100) i dr. Porast stanovništva je brz, o. 26‰ godišnje (prosj. 1980–2002) i posljedica je većinom prir. porasta koji se ipak postupno smanjuje. Rodnost se kreće o. 27‰ (još poč. 1980-ih bila je 35‰), a smrtnost je vrlo niska, oko 4‰. Snažna imigracija počela je nakon 1960-ih, većinom radnika na poslovima s naftom. Očekivano trajanje života je o. 72 g. Stanovništvo je dosta mlado, mlađih od 15 g. je 33%, a starijih od 65 g. o. 4%; medijalna starost je 22 g. Islam je drž. religija, 97% st. su muslimani suniti. Manjinu čine katolici i kopti. Nepismeno je o. 30% ženskog i 9% muškog st., a stanje se bitno popravilo od 1970-ih, kad se promijenio položaj žena u društvu pa uključenost djevojčica u škole ne zaostaje za dječacima. Školovanje je besplatno, a obvezna je osnovna šestogodišnja škola. Sveučilišta su u Tarābulusu (Tripoliju) i Banghāzīju.
Gospodarstvo
Do otkrića nafte sred. XX. st. L. je bila siromašna zemlja vrlo ograničenih prir. resursa i uvelike ovisna o stranoj pomoći. Nakon toga, a posebice od 1970-ih, prihodi od nafte omogućili su brz porast dohotka. Od 1973. svi poslovi s naftom su podržavljeni, a država upravlja i ostalim gosp. sektorima. Tek je 1990-ih dopušteno priv. poduzetništvo, ali u vrlo skromnu opsegu. Pouzdani podaci su nedostupni, a procjenjuje se da poslovi s naftom daju o. trećinu BDP-a (udio varira s cijenama nafte). Procjenjuje se da je BNP po stanovniku o. 6000 USD, čime L. ima jedan od najviših BNP-a po st. u Africi, ali to se slabo odrazilo na osobni standard ponajprije zbog visokih javnih troškova, nastojanja da se poboljša javni standard te zbog pružanja novčane pomoći pojedinim zemljama. Od 1992. do 1999. L. je bila pod sankcijama UN-a (prom. izolacija, embargo trgovine) što je također otežavalo gosp. razvoj. Želja za boljom integracijom u svj. gospodarstvo ogleda se u jačanju vanj. trgovine, prijavi za članstvo u WTO i u prihvaćanju određenih stranih investicija, a najavljene su i mjere liberalizacije gospodarstva. Poljoprivreda je slabo razvijena, ponajprije zbog oskudnih prir. uvjeta, iako zapošljava znatan dio radne snage. Gl. su proizvodi ječam i pšenica, krumpir, agrumi, smokve, datulje i drugo voće, masline. U stočarskoj proizvodnji najvažnija je perad, zatim ovce i koze, deve. Većina poljoprivr. zemljišta je na SZ, drugdje samo oazno. Nafta i plin daleko su najvažnija prir. bogatstva i jedini izvor energije. Prva nalazišta bila su uz alž. granicu, a danas su gl. naftna polja u pustinji ji od zaljeva Surt. Novija istraživanja usmjerena su na zap. područja i podmorje. Iako je po proizvodnji nafte ugl. između 15. i 20. mjesta u svijetu, procjenjuje se da raspolaže s pol. afr. zaliha. Od ostalih sirovina značajnije se koriste potaša, morska sol, građev. kamen, nešto željezne rude i sode. Ind. je slabo razvijena i nije raznolika. Gotovo sva je koncentrirana u priobalju kamo se nafta i plin dopremaju cjevovodima, a najvažnije su rafinerije i petrokem. ind., pogoni za ukapljivanje plina, proizvodnja opreme za naftnu ind., željezara, proizvodnja građev. materijala, prehr. ind. uključujući i pogone za desalinizaciju mora. Zbog visokih cijena nafte vanj. trgovina ima pozitivnu bilancu, katkad i vrlo visoku. Nafta i derivati te plin čine gotovo cjelokupan izvoz. Najviše se izvozi u Italiju (više od 40% vrijednosti), zatim Španjolsku, Njemačku i Tursku. Uvoze se strojevi i vozila, industr. oprema, različita industr. roba i prehr. proizvodi. Gl. partneri su Italija (25%), Njemačka, Juž. Koreja, Vel. Britanija, Tunis i dr. Željezničkih pruga nema, iako postoje planovi gradnje. Najvažnija je dužobalna cesta koja povezuje Tunis i Egipat, te dva odvojka prema unutrašnjosti, na Z preko oaze Jufra i grada Sabhā do Ghāta na JZ kod alž. granice, te na I prema oazi Kufra i Al-Jawfu. Pom. flota nije posebice razvijena, većina izvoza obavlja se stranim brodovima. Gl. luke: Tarābulus (Tripoli), Banghāzī i Mişrātah, naftne terminale imaju još As-Sidrah, Marsā al-Buraykah, Tubruq, Az-Ziwaytīnah i dr. Nakon ukidanja embarga međunar. zračni promet odvija se preko aerodroma u Tarābulusu i Banghāzīju.
BNP (2002): više od 30 mlrd. USD
Udio zaposlenih po sektorima (1996):
poljoprivreda 18%, industrija 30%, usluge 52%
Nezaposlenih (2000): 30%
Inflacija (2002): 5,9%
Realan rast gospodarstva (2001–2002): – %
Uvoz (2002): 7,41 mlrd. USD
Izvoz (2002): 8,28 mlrd. USD
BNP (2002): više od 30 mlrd. USD
Udio zaposlenih po sektorima (1996):
poljoprivreda 18%, industrija 30%, usluge 52%
Nezaposlenih (2000): 30%
Inflacija (2002): 5,9%
Realan rast gospodarstva (2001–2002): – %
Uvoz (2002): 7,41 mlrd. USD
Izvoz (2002): 8,28 mlrd. USD
Povijest
Cirena, Zeusov hram
Najstariji tragovi naseljenosti današnje L. potječu iz mlađega kamenog doba. U starom vijeku u grč. se vrelima Libijom naziva prostorno neodređeno područje na sjeveru Afrike. U ←II. tisućljeću plemena koja obitavaju u L. ratuju protiv egip. faraona; spominju ih Merneptah i Ramzes III. U ←X. st. libijski namjesnici stekli su vlast nad Egiptom i njime vladali do ←VII. st. Istodobno su zapad L. kolonizirali Feničani, a ist. dijelove Grci; zap. dio poslije je pripao Kartagi, a istočni grč. pentapolisu sa sjedištem u Cireni. God. ←331. Cirenu zauzima Aleksandar III. Veliki, a poslije su njome ovladali egip. Ptolomejevići. Nakon zauzimanja (←I. st.), Rimljani su L. podijelili u dvije provincije (Lybia Pentapolis , Africa Proconsularis) , a zatim u tri (Tripolitana, Lybia Superior i Lybia Inferior) . U V. st. Tripolitaniju zauzimaju Vandali, dok su Gornja i Donja L. ostale pod vlašću Ist. Rimskoga odn. Biz. Carstva (koje je 534. ponovno sjedinilo i Tripolitaniju). U sastavu Bizanta do sred. VI. st., kada je osvajaju Arapi; 1517. osvajaju je Osmanlije i ondje ustrojavaju pokrajinu sa središtem u Tripoliju. Od 1711. do 1835. Libijom je gotovo neovisno vladala dinastija Karamanli, nakon toga ponovno je pod izravnom tur. upravom. God. 1911. Libiju zauzimaju Talijani; u I. svj. ratu otpor domaćega žiteljstva gotovo je u cijelosti dokinuo tal. upravu. Nakon 1918. Italija je priznala autonomiju nekim arap. plemenskim glavarima u L.; to je dokinuto dolaskom Mussolinija na vlast te je cjelovita L. uključena (do 1932) u sastav tal. stečevina u Africi. Uspostava tal. vlasti bila je popraćena nesmiljenim terorom nad libijskim stanovništvom, smaknućima libijskih polit. vođa (Umar al-Mukhtar) te masovnom kolonizacijom tal. useljenika (od 1935. do izbijanja II. svj. rata useljeno je o. 150 000 Talijana). God. 1934. Italija je sjedinila Tripolitaniju, Cirenaiku i Fezan u koloniju Libiju. U II. svj. ratu poprište jakih borbi između tal. vojske (od 1941. i njem. postrojba koje je predvodio E. Rommel) i brit. postrojba pod zapovjedništvom B. L. Montgomeryja; u siječnju 1943. tal.-njem. snage u cijelosti su izbačene iz L., a zemlja je dospjela pod brit. (Cirenaika i Tripolitanija) i franc. upravu (Fezan). Pariškim mirovnim ugovorom 1947. Italija se odrekla svojih stečevina u L., koje tada postaju pokroviteljsko područje UN-a. God. 1949. sva su pokroviteljska područja sjedinjena u samostalnu L.; 1951. proglašena je neovisna Ujedinjena Kraljevina L., a kraljem je postao vođa radikalne islam. sljedbe Sanusija Sidi Muhammad Idris al-Mahdi as-Sanusi (kao kralj Idris I.). God. 1969. drž. udarom na vlast dolazi pukovnik M. al-Gaddafi, a 1970. brit. i amer. postrojbe napuštaju svoje libijske baze. Tijekom 1970-ih neuspjeli su pokušaji ujedinjenja L. s Egiptom, Sirijom, Tunisom i Sudanom; 1977. izbija pogranični sukob s Egiptom. Potpora radikalnim arap. drž. sustavima i iranskoj revoluciji 1979. pogoršala je odnose L. s dijelom drugih arap. država (Jordanom, Saudijskom Arabijom, Irakom i dr.). Zbog Gaddafijeva polit. radikalizma SAD je 1982. nametnuo Libiji gosp. sankcije, a 1984. pokušan je i neuspio atentat na Gaddafija. Optužujući Libiju za međunar. terorističku aktivnost, SAD je 1986. zrakoplovnim snagama napao Libiju, na što je L. odgovorila napadom na komunikacijsku postaju snaga NATO-a na tal. otoku Lampedusi. Zbog optužbe da je sudjelovala u rušenju amer. i franc. putničkog zrakoplova (1988–89), UN je Libiji 1992–93. nametnuo međunar. sankcije (ukinute su tek 2005). Od 2000-ih politika L. postupno odustaje od radikalizma, što dovodi do poboljšanja odnosa s nekim zap. zemljama.