Špišić, Zvonko, hrvatski pjevač zabavne glazbe, skladatelj i tekstopisac (Zagreb, 25. II. 1937−17. V. 2017). Kao pjevač nastupa od druge polovine 1950-ih, dok se kao skladatelj potvrdio na Zagrebačkom festivalu 1962. Jedan je od utemeljitelja zagrebačke škole šansone. Posebice je umješan kao skladatelj koji se nadahnjuje kajkavskom tradicijskom glazbom (Suza za zagorske brege). Objavio je više od 320 skladbi. Dobitnik je Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” (1984), šezdesetak domaćih i inozemnih priznanja, te brojnih nagrada na festivalima u Zagrebu, Krapini i Splitu. Najpoznatije su mu pjesme vezane uz Zagreb: Zagrebačke španciracije, Grič u suncu, Grič u seni, Trešnjevačka balada, Zagrebačko ljeto, Zagreb i ja, Zakaj volim Zagreb, Od Selske do vječnosti, Tango argentino, Trešnjevački plac, Stari dečki, Pisme gosponu Jacquesu Prevertu v Pariz i dr., te šansone Kockar, Bicikl, Milioner. Napisao je i popularne dalmatinske pjesme: Šjor Perina, Barbara, Konoba kod dva ferala, Barkarole, barkarole, Materina spara, Bog nek ti pozlati ruke, Zvona moga grada, Dalmatinska elegija i mnoge druge. Bio je potpredsjednik (1979−80), predsjednik (1980−84) i tajnik Hrvatskog društva skladatelja (1984–88). U dva mandata je predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske te direktor zagrebačkoga festivala zabavne glazbe 1980., 1981. i 1987. Od 1972–76. godine bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, te je od 1982–86. godine bio odbornik u Skupštini grada Zagreba.